Page 1
Standardni

Dnevnik jednog prstena

Jedno ljeto, jedno more, jedna plaža, samo ona i ja, jedan. Možda je tih dana bilo i drugih ljudi na plaži, ne primijetih…
Ona. Ona je ideja i smisao ove priče ali tema je plaža… nesastavljena tvorevina zrnaca raznih veličina i boja, koja svakim korakom mijenja svoj oblik. Naizgled ista, ali to je samo varka za one koji ne paze. Pomislih kako, ni oni koji paze, neće primijetiti ako ukradem prstohvat te plaže te toj nekolicini zrnaca dam potpuno novi životni zadatak. Zalegoh i pomno, jedno po jedno, kao na audiciji za najbolju zrncastu ekipu, probrah najunikatnije.
Šta se sa njima desilo?!

Unikatna zrncasta družina dobi zadatak da, kružno spojeni, tvore i drže kompaktnost prstena koji će, godinama poslije, ukrašavati ruku nje, sa početka priče.

Kasnije je taj prsten zamijenjen pravim, no to nije sad tema.

Standardni

Dnevnik novih dimenzija

Postoji svijet, kao skup riječi, čitljiv i razumljiv… jasan i opipljiv… vidljiv… koji tek pravilnim rasporedom, pronicljivim pjesničkim umijećem te smjelim i odvažnim potezima, postane stih.
Iz pukog skupa riječi se može nazirati poenta ali emocija dolazi sa skladom.

Toliko toga, dotad neizrečenog, mogu pokazati te male ruke…
Toliko toga, dotad nezamislivog, može otkriti taj nevini osmijeh…
Toliko toga, dotad uspavanog, može probuditi taj unikatni miris…

Koliko novih dimenzija krije to malo biće koje mogu nazvati svojim… Sve izrečeno se posložilo i iznjedrilo najljepši prvi stih.
A tek pjesma koja je pred nama…

Standardni

Dnevnik jednog novog života

Godine traženja pretvoriše se u dane, dani će u sate i sve što su sitniji otkucaji, nivo sreće u krvi je visočiji.
„Zar još uvijek postoji takvo nešto?!“, pitaju se svi… „Zar to nije umrlo sa Julijinim posljednjim izdisajem?!“

Kazaljke odbrojavaju petu godinu. Nije im bilo mrsko jer znaju da će stati kada dvoje postanu jedno.
Zemlja je počela koračati peti veliki krug. Kaže da nije ni osjetila… Kaže da joj je bilo zadovoljstvo. Šapnula mi je da je koračala sa pjesmom…

Uskoro više neće biti ni bitno. Kada sve otkuca, vrijeme će da stane, zauvijek će da počne a zemlja će da izgubi dvoje ali da dobije jedno.
I to kakvo jedno…

Standardni

Dnevnik jedne kreacije

Upravo ću da kreiram najljepšu pjesmu.
To će biti jedina pjesma koja spada u sve kategorije pjesama, i koja će biti najljepša u svakoj od tih kategorija. Takva pjesma više nikada neće biti kreirana.

U svom uvodnom dijelu, ta će pjesma sadržavati jutro kakvo se može vidjeti samo na najvišim planinama; rani zov ptica kakav se može čuti samo u tropskim šumama; huk izvorišta svih rijeka spojen u jednu melodiju; ples vjetra na nepreglednim poljanama pšenice; tvoj treptaj i osjećaj u meni koji budi tvoj pogled.

U svom glavnom dijelu, ta će pjesma sadržavati život, u njegovom najsavršenijem obliku; doživljenu starost sa nekim; miris netaknutog dijela prirode u rano proljeće; dodir zraka sunca na vlažnom tijelu; misao na najdražu osobu; sve suze svijeta koje su kanule zbog sreće; maštu djeteta; stisak tvoje ruke i osjećaj u meni koji budi tvoj dodir.

A u svom završnom dijelu, ta pjesma će sadržavati suton na obalama svih otoka; muziku delfina; sjećanja na sve lijepe trenutke od početka vremena; miris opalog lišća koje završava svoj životni ciklus; sve osmijehe; sve najljepše posvećene riječi; tvoj trag u snijegu praćen mojim i svaki osjećaj u meni koji budiš ti.

Sada, kada imamo sve potrebno, molio bih te da to posložiš u svojoj glavi jer samo ti možeš kreirati najljepšu pjesmu. Čuvaj je za sebe jer ona ne smije biti nigdje zapisana niti ikome izrečena.
Ovaj svijet još nije spreman za nju.

Standardni

Dnevnik jedne riječi

Ne primijetismo kad i ne primijetismo kako ali, dođoše vremena kad izrečene riječi vrednujemo po jačini tona a ne po značenju. Dođoše vremena kada značenje riječi primjećujemo samo na “daskama koje život znače”, a čim kročimo van tih odaja vrijednosti se gube. Zar izgradismo te odaje samo da nas podsjećaju na to šta smo imali i kako smo komunikaciju cijenili?!
Vrijeme ide unazad; putanja nije samo silazna nego i povratna. Više nije bitno šta se kaže riječima nego na koji način. Uzvici kao vrsta riječi izbijaju na vodeće mjesto. Ko još mari o imenicama i glagolima… kome je to stalo da sklopi proširenu rečenicu i iskoristi par novih riječi, kada jedan uzvik sadrži sve što je taj napaćeni mozak htio da kaže.
A ko sam ja da krivim takav mozak kad će naići na razumijevanje većine…

I tako, ne primijetismo a vratismo se našim precima.
Živjeli uzvici.

Standardni

Dnevnik 365

Prije 365 ali ne i godinu dana, bio sam vidno nervozan. Za razliku od svih drugih nervoza, ova nervoza je bila neobična po tome što se poigravala sa mojim licem rastežući ga u nešto što zovemo osmijeh. Hrabro sam je potiskivao u sebi i krio od drugih, predstavljajući se kao Heraklo koji ne bi ustuknuo ni pred velikim zmajem, a kamoli dopustio da ga nešto uznemiri.
Prije 365 ali ne i godinu dana sam se borio sam sa sobom da ne napravim neki lud potez, da se ne otkrijem pred tobom i tako te možda prestrašim… morao sam izgledati neranjivo i nedodirljivo. Ti znaš jesam li uspio u tome…
Prije 365 ali ne i godinu dana sam bio očaran kao nikad do tada. Ti ne znaš kako je tog dana sve vrištalo u meni. Tren u kojem si stala sa moje lijeve strane dok sam ja glumio da nisam znao da dolaziš, te sam, kao, bio zadubljen u plakat sa filmovima, je tren koji je zajedno sa mnom žudio da te zagrli i više ne pusti…
Prije 365 ali ne i godinu dana, napravila si prekretnicu u mom životu. Pojavila se, dopustila mi sebe, i na sebi svojstven način ispunila i najmanju šupljinu mog života.

Jednostavno, desila si se… prije 365 ali ne i godinu dana jer, ta godina je bila prestupna.

Standardni

Dnevnik jednog plamena

Pokušaću opisati, kroz razlomljena sjećanja, ono što mi činiš…

Zima je. Jaka.
Dijete sam, pet godina. Galama druge djece; vani smo, u snijegu. Igramo se, već duže vrijeme.
Postaje mi suviše hladno i želim kući. Ali, kuća mi je daleko… osjećam strah jer se bojim hladnoće.
Žurim kući… čujem svaki svoj duboki udisaj i svaki načinjeni korak.
Tresem se i, gotovo da naviru suze. Ali, i dalje žurim…
Kuća mi se oslikala u daljini a val smirenosti me preplavi.
Ulazim, mama skida odjeću sa mene i pita “Pa gdje si ti do sada?!” ne očekujući odgovor nego, eto, pita iz brige…
Ja samo posmatram svjetlost koja dopire iz susjedne prostorije. Svjetlost pripada kaminu i samo čekam da sjednem pored njega, da se zgrijem, jer on je sve ono što mi treba.
Presvučen sam i trčim prema kaminu u kojem plamen vatre otmjeno pleše, bez ikakvog ustručavanja.
Tog trena sve postaje nebitno. Osjećam se ugodno, toplo i sigurno. A dijete, kad je zadovoljno i sretno, ono to ne krije… osmijeh mi je na licu, pjevušim i igram se sa rukama praveći sjene. Pucketanje vatre daje tako lijepe zvuke. Svijet više i ne postoji… postojimo kamin, i ja, i toplota koja nas veže, i to je sasvim dovoljno da jedan klinac bude sretan.

Sada sam odrastao. Moji prohtjevi za sreću su postali mnogo veći, moje želje su veće. Imam planove, nadanja, maštanja… ko će sve to ispuniti?!
Taman sam se pomirio sa time da je sve to nemoguće doseći, i onda si se pojavila ti.

Eto, to mi činiš svakog trena kad te vidim. Možda nije romantično za reći ali, ti si moj “kamin”.

Standardni

Dnevnik jednog dvoboja

Kratko me je pogledao.
Oblaci su tačno znali kako da upotpune atmosferu. Siva sjena se kretala sa desna na lijevo, spuštala se niz krovove kuća i bez šuškanja je pokušavala prekriti prašnjavi put podvlačeći se nama ispod čizama. Svih 113 stanovnika tog malog gradića je čekalo svog novog heroja. Krili su se iza prozora svojih kuća, vrata krčmi ili napola praznih buradi vina. Jedan se krio iza svoje krave. Svi su čekali ime koje će kasnije punih usta izgovarati, i onoga koga će častiti do kasno u noć.
Pogledao me je drugi put i zadržao pogled. Ona cigareta mu nije nikako pristajala… dim koji je stvarala zadržavao se ispod šešira ne dopuštajući mi da vidim ima li straha u tim očima. Jedino mi se svidjela njegova kožna jakna; kao mlad i neiskusan nisam mogao da priuštim jednu takvu sebi. On ipak nosi mnogo godina u svom srcu, mnogo odrađenih i dobro plaćenih poslova, i mnogo čahura na kojima su imena svih njegovih žrtava.

Bio je ljevoruk. Krajičak desnog oka sam zumirao na njegovu lijevu ruku i pomno pratio vibracije kažiprsta. Ostatak vida sam uperio u njegove oči boreći se sa gustinom dima cigarete i tražeći njegove zjenice. Njegov revolver je virio iz futrole čekajući da potroši još jedan metak na čijoj čahuri će biti novo ime… ovaj put moje. Tišinu koja je vladala sam samo zamišljao tik pred smak svijeta. Čekali smo jedan drugoga… čekali smo neki znak a iz poštovanja prepuštali prednost jedan drugome.

Sjena je već prekrila naš gradić; podvukla se ispod naših nogu i dala okolini dozu tamne boje. Oblaci su sa sobom donijeli i blagi povjetarac. Upravo je on, u jednom od svojih slabašnih naleta, pokrenuo par listova koji su sa obližnjeg oraha završili na krovu jedne od kuća. Jedan je skliznuo sa krova i krenuo da pada na put tačno između nas dvojice. To je bio taj znak, obojica smo to znali. Čekajući da list padne na tlo, sekunde postaju decenije. Naše su se ruke približavale revolverima; kažiprst je ubrzano radio a vjetar je bio zadužen za melodiju.
List je konačno pao…

Zadržao sam njegovu kožnu jaknu i do jutra besplatno pio u krčmi kod Joe-a.

Standardni

Dnevnik jednog zaborava

I šta na kraju ostane…
Pepeo pepelu, prah prahu.
Sve što je svjesno ono je i živo, a samo živo može da pamti. Ali, živo i umire. Živo ima početak i kraj… živo je imaginarno.
Neživo ne umire, ali neživo i ne pamti. Neživo može biti oduvijek i zauvijek. Ali, neživo nije svjesno i neživo nema sjećanja.
I ko će onda da svjedoči o proteklom vremenu; o događajima?!
Ako ostavimo zapise neko mora da ih tumači…
Ako ostavimo tumača on će da umre.
Ispred smrti mi smo nemoćni.
I nakon svega samo pepeo i prah.

I šta na kraju ostane?!
Na kraju ostane samo zaborav…

Standardni

Dnevnik jednog podruma

Kada su vaši koraci jedini zvuk koji čujete, tada se i njih nelogično bojite. Jedan zvuk je znatno strašniji od buke. Ako tome još dodamo poznatu činjenicu da podrumska osvjetljenja imaju problem da neučinkovito rade ono za šta su stvorena, onda imamo vrlo pogodan teritorij za odrastanje straha. Jedna takva, slobodno ću reći, polukorisna sijalica se žestoko borila sa mrakom podrumskog hodnika. Oprezno sam se kretao držeći stari ključ u ruci dok me je njegova ljepša polovica nestrpljivo čekala na lancu oko podrumskih vrata.
Stigao sam i odahnuo prvi put… drugi put će biti kada otključam vrata i upalim svjetlo unutar mog podruma. Nije mi dugo trebalo jer su ključ i katanac, već odavno, savršen par. Podrum nije imao vanjski izvor svjetlosti pa je unutarnja sijalica morala biti toliko jaka da pobjedi mrak i prikrije sav moj strah bar do trena kada budem napuštao podrum i morao je ugasiti. A podrum je bio mala riznica sjećanja…

Bicikl sa skinutim pomoćnim točkovima pokraj njega; tačno se mogu sjetiti dugotrajnog procesa skidanja jednog pa drugog točka te moje sreće što sam savladao tu najveću i najstrašniju silu na svijetu, gravitaciju. Kako sam samo bio ponosan, jurio na biciklu i prkosio vjetru. Pamtim da sam tad bio mišljenja da smo ja i moj bicikl najbrža fizikalna pojava u prirodi.
Sa moje desne strane bio je veliki stol. Prišao sam mu; stripovi… Zagor, Alan Ford… osmjehu nema kraja. Listam i čudim se kako su crteži statični. Sjećam se da, kad sam to kao mali čitao, da sam se znao toliko udubiti u priču da je sve izgledalo kao da gledam film. Svi likovi su se kretali kroz te crteže, micali usnama dok pričaju i trudili se da meni dočaraju događaj. Sad su svi ti likovi ukipljeni, bezdušni, ali mislim da mi ne bi trebalo dugo da ih oživim… ja jednostavno ne odrastam.
Na stol naslonjen AK 47… drveni, ratni, među rajom poznat kao Kalaš. Bio mi je drag ali mi sada ne izaziva jake emocije. Shrvan svime što se izdešavalo samo sam skrenuo pogled sa njega.
Na drugom kraju stola je kartonska kutija. Odlazim do nje i skidam ljepljivu foliju… u njoj je, slagaću, najmanje 10 godina mog djetinjstva; stvari iz raznih doba, stvari koje su me obilježile kao osobu, koje su na neki način gradile moju ličnost i moj odnos prema životu, i koje su se nesvjesno utkale u moju DNA. Uzbuđen, sretan i radoznao objeručke uzimam kutiju i spuštam je na pod pokraj sebe. Taman spreman da uronim u moja sjećanja, da uronim u taj vremeplov i njime otputujem do mojih početaka, dešava se nezgodna stvar… u podrumu nestaje električne energije.

Posljednje čega se sjećam je pravi, odlučni, duboki, snažni i prostorno-parajući muški vrisak.