Alter Ego

Dnevnici su, naravno, temeljeni na vlastitom iskustvu
Lažem, fikcija je.

All by Kazza


Timeline

61. Dnevnik jednog prstena
60. Dnevnik novih dimenzija
59. Dnevnik jednog novog života
58. Dnevnik jedne kreacije
57. Dnevnik jedne riječi
56. Dnevnik 365
55. Dnevnik jednog plamena
54. Dnevnik jednog dvoboja
53. Dnevnik jednog zaborava
52. Dnevnik jednog podruma
51. Dnevnik jedne starosti
50. Dnevnik jedne udaljenosti
49. Dnevnik jedne "mrvice"
48. Dnevnik jednog izazova
47. Dnevnik jednog sna
46. Dnevnik jednog bojišta
45. Dnevnik proljetnog pljuska
44. Dnevnik jedne kutijice
43. Dnevnik onog koji šuti
42. Dnevnik jednog svijeta
41. Dnevnik njih dvoje
40. Dnevnik jednog bug-a
39. Dnevnik jedne priče
38. Dnevnik jednog trenutka
37. Dnevnik
36. Dnevnik jednog događaja
35. Dnevnik jedne mašte
34. Dnevnik jedne pozornice
33. Dnevnik jednog putovanja
32. Dnevnik jedne čekaonice
31. Dnevnik jedne Nje
30. Dnevnik jedne boje
29. Dnevnik 15 minuta
28. Dnevnik jednog govornika
27. Dnevnik jednog pjesnika
26. Dnevnik jednog pogleda
25. Dnevnik jednog susreta
24. Dnevnik jednog jutra
23. Dnevnik jedne fotografije
22. Dnevnik jednog mene
21. Dnevnik jedne "ptice"
20. Dnevnik jednog djetinstva
19. Dnevnik jednog psihologa
18. Dnevnik jedne ljubavi
17. Dnevnik jednog svjedoka
16. Dnevnik jedne noći
15. Dnevnik jednog kauboja
14. Dnevnik jednog "djeteta"
13. Dnevnik jednog rudara
12. Dnevnik jednog boema
11. Dnevnik jednog slikara
10. Dnevnik jednog egzorciste
09. Dnevnik jednog čuvara groblja
08. Dnevnik jednog bolesnika
07. Dnevnik jednog ubice
06. Dnevnik jednog narkomana
05. Dnevnik jednog beskućnika
04. Dnevnik jedne vile
03. Dnevnik jednog vojnika
02. Dnevnik jednog šizofreničara
01. Dnevnik jednog mudraca


27.03.2010.

Dnevnik jednog egzorciste

Ring... Ring...
Zvonjava telefona me prekida u ugodnom čitanju knjige. Bilo je oko 3:15 ujutro. Spuštam naočale na stol i podižem slušalicu.
"Da, izvolite..."
"Je li gospodin Kaza!?", upita uplašeni i drhtavi glas sa druge strane žice.
"Da, ja sam. Kako vam mogu pomoći?"
"Gospodine, živim dvije ulice od vas... Ne znam šta da radim... Prijateljica mi je dala vaš broj... Sa mojom kćerkom se dešava nešto čudno. Molim vas da dođete."
Nakon što sam dobio upustva o mjestu stanovanja, uzeo sam svoj kaput i krenuo.
Tmurni oblaci su se nadvili nad nebom. Huk vjetra je parao mrak, a u daljini se mogla čuti lagana grmljavina. Primjetio sam kuću žene sa kojom sam razgovarao. Jedina je bila sa upaljenim svjetlom na spratu.
Začuo sam vrisak i potrčao prema ulazu. Bez kucanja sam ušao i krenuo stepenicama na sprat.
Žena, nekih trideset i pet godina, izlazi iz jedne od soba i trči meni u zagrljaj.
"Hvala vam što ste došli. Ne znam šta se dešava. Ne mogu ovo podnijeti. Molim vas da uđete u sobu i pogledate sami."
Opreznim korakom, skoro pa nečujno, ulazim u sobu ne znajući šta da očekujem. Prvo primjećujem radni stol postavljen tik do prozora. Vrata su mi zaklanjala desnu stranu sobe. Naginjem se i provirujem pokraj vrata.
Krevet. Neuredan.
Na samom vrhu kreveta stoji djevojčica. Ruke su joj raširene i naslonjene na zid iznad kreveta. Brzim pokretima pomjera glavu, lijevo-desno.
"Azov Oti... Atah Lo Tzodek!", odjekivao je krupan glas iz djevojčice.
Znam malo hebrejskog jezika. "Ostavi me na miru... Ti ne razumiješ!", to je govorila.
Po izgledu čitavog tog događaja, po govoru djevojčice, njenom ponašanju, jasno sam znao o čemu se radi. Viđao sam takve slučajeve i ranije. Okrenuo sam se prema njenoj majci, koja je bila na vratima sva preplašena i blijeda. Rekao sam da je njena kćerka opsjednuta đavolom. On je briznula u još veći plač. Taman sam krenuo prema njoj, da je umirim i objasnim da ću sve pokušati učiniti da riješim ovaj slučaj, kad...
"Sheket!" (Tišina).
Djevojčica je bila crvena u licu. Vene su se jasno vidjele, a oči... Oči su bile potpuno crne. Raščupana kosa je padala preko lica, a spavaćica u kojoj je bila, umrljana je krvlju, njenom krvlju, jer sam primjetio rane na rukama koje je nanijela sama sebi, noktima.
"Sheket!", opet je progovorila.
Pokušao sam da stupim u kontakt sa njom. Razgovjetnim govorom sam se obratio njoj.
"Reci nam svoje ime i zašto ovo radiš?"
Ništa. Tišina. Djevojčica miruje.
Ponovio sam pitanje.
"Zeh Lo Meshane!" (Nije bitno!)
"Kako nije bitno! Kako se zoveš i šta možemo učiniti za tebe?", bio sam uporan.
"Shmi Asmodeus... Azov Oti." (Zovem se Asmodeus... ostavi me na miru.)
Uvidio sam da razgovor ne vodi ničemu te sam stao pri dnu kreveta i počeo izgovarati molitve. Molitve mnogih vjera, na više jezika.
Pogledala me je ravno u oči. Ne znam kako ali mogao sam da, kroz te crne oči, vidim jednu preplašenu djevojčicu. Djevojčicu kojoj je najmanje bilo jasno šta se dešava sa njom. Imao sam osjećaj da je bila svjesna svega, ali nije mogla ništa učiniti. U tom trenutku je bila prepuštena meni sa nadom da ću je osloboditi iz tih ralja tame, ralja nekog drugog svijeta, nama još nejasnog i nepojmljivog.
Ponavljao sam molitve, glasnije i glasnije, dok je iz djevojčice dopirao neki zvuk... Zvuk takav, da sam mogao da procjenim da moje molitve djeluju. Izgovarao sam ih još glasnije. Djevojčica se trzala. Pala je na krevet. Skakala je po njemu.
Ja nisam prestajao... Samo sam ponavljao...
Ona nije imala mira... Mahala je rukama... i odjednom, sve se smirilo.
Djevojčica je mirno ležala na krevetu, a lice joj je poprimilo normalnu boju.
Prestao sam. Pogledao u njenu majku i oboje smo prišli djevojčici. Otvorila je oči i zagrlila majku. Obje su plakale. Odahnuo sam.
Majka, grleći kćerku, uputi pogled prema meni i sa njenih usana sam pročitao jedno iskreno "Hvala".
Samo sam klimnuo glavom i pošao prema izlazu, ostavljajući njih dvije da se odmore.
Uzeo sam cigaretu i opipavao po džepovima, u potrazi za upaljačem. Pripalio sam i lagano se uputio prema svojoj kući.
Tmurni oblaci su još bili iznad grada, samo vjetra i grmljavine više nije bilo. Sve je bilo tako tiho.
I spokojno.



HOME

Strašna je prošlosti moć...

TMOL: Here

The Venus Project: Here

Copyright © 2004-2013 - Blogger.ba. Sva prava pridržana.