Alter Ego

Dnevnici su, naravno, temeljeni na vlastitom iskustvu
Lažem, fikcija je.

All by Kazza


Timeline

61. Dnevnik jednog prstena
60. Dnevnik novih dimenzija
59. Dnevnik jednog novog života
58. Dnevnik jedne kreacije
57. Dnevnik jedne riječi
56. Dnevnik 365
55. Dnevnik jednog plamena
54. Dnevnik jednog dvoboja
53. Dnevnik jednog zaborava
52. Dnevnik jednog podruma
51. Dnevnik jedne starosti
50. Dnevnik jedne udaljenosti
49. Dnevnik jedne "mrvice"
48. Dnevnik jednog izazova
47. Dnevnik jednog sna
46. Dnevnik jednog bojišta
45. Dnevnik proljetnog pljuska
44. Dnevnik jedne kutijice
43. Dnevnik onog koji šuti
42. Dnevnik jednog svijeta
41. Dnevnik njih dvoje
40. Dnevnik jednog bug-a
39. Dnevnik jedne priče
38. Dnevnik jednog trenutka
37. Dnevnik
36. Dnevnik jednog događaja
35. Dnevnik jedne mašte
34. Dnevnik jedne pozornice
33. Dnevnik jednog putovanja
32. Dnevnik jedne čekaonice
31. Dnevnik jedne Nje
30. Dnevnik jedne boje
29. Dnevnik 15 minuta
28. Dnevnik jednog govornika
27. Dnevnik jednog pjesnika
26. Dnevnik jednog pogleda
25. Dnevnik jednog susreta
24. Dnevnik jednog jutra
23. Dnevnik jedne fotografije
22. Dnevnik jednog mene
21. Dnevnik jedne "ptice"
20. Dnevnik jednog djetinstva
19. Dnevnik jednog psihologa
18. Dnevnik jedne ljubavi
17. Dnevnik jednog svjedoka
16. Dnevnik jedne noći
15. Dnevnik jednog kauboja
14. Dnevnik jednog "djeteta"
13. Dnevnik jednog rudara
12. Dnevnik jednog boema
11. Dnevnik jednog slikara
10. Dnevnik jednog egzorciste
09. Dnevnik jednog čuvara groblja
08. Dnevnik jednog bolesnika
07. Dnevnik jednog ubice
06. Dnevnik jednog narkomana
05. Dnevnik jednog beskućnika
04. Dnevnik jedne vile
03. Dnevnik jednog vojnika
02. Dnevnik jednog šizofreničara
01. Dnevnik jednog mudraca


13.05.2010.

Dnevnik jednog rudara

Lift polazi... zvuk koji para uši... metalna konstrukcija nas spušta tamo... dole... nas četvoricu. Posmatram šutljiva lica prijatelja, komorata... Gledam svakog ponaosob, analiziram, poredim sa sobom, pokušavam da shvatim šta osjećaju. Zanimljivo mi to, ne znam zašto.
Prvi, zdesna, nije naspavan. Svakog trena mu se omakne pokoje zijevanje iako se, čuvajući zatvorena usta, trudi da to bude neprimjetno. To je, valjda, neki podsvjesni stid, da ne ispadne da nije spreman... Nije bitno prijatelju, niko nije spreman... Ne mari, zijevaj, pomislim u sebi. Do njega, moj stari prijatelj... Svu pažnju mu je zaokupila kopča na kaišu. Koliko se samo trudi da izađe na kraj sa njom. Heh, to mi izaziva blagi osmijeh na licu. U ovom trenutku, ništa mu na svijetu nije važno sem te kopče. Čak primjetim i da postaje malo ljut na nju. Neka, i ljutnja je za ljude... samo ti nju savladaj... prokletu kopču. A posljednji, najmlađi među nama, snažan, visok, spremniji od svih nas... ali neiskusan. E, na njegovom licu vidim strah. Treba vremena, moj prijatelju, da naučiš da taj strah potisneš u sebe. Da izvana izgledaš tako neustrašivo, iako iznutra, iznutra si tako krhak. U svom tom strahu, on je zagledan samo u jednu tačku. Ne pomjera se. Treba vremena, strpi se.
Lift je stao. Stigli smo. Otvara se metalna konstrukcija i njih trojica hitro izlaze iz nje i, znajući svoj zadatak, svako se upućuje u svom smijeru, kroz te uske hodnike. Ja krećem i... zastajem. Val nevjerovatne topline mi prožima tijelo. Kapi znoja, velike kao proljetna kiša, spuštaju mi se niz obraze. Smiri se, pomislim u sebi, nije ti prvi put. Toliko sam puta bio ovdje, toliko godina rada, sve sam bez straha prošao... šta mi se sada dešava. Pokušavam da krenem, ali noge... ne... noge se ne miču. Šta mi je... nije me strah, ponavljam u sebi. Mene da bude strah... mene, koji godinama slovi za jednog od najboljih rudara... mene, koji uradi i ono gdje mnogi rudari zastanu i, zgledajući se, razmišljaju na koga je red. Tada ja kažem: "Neka, ja ću." Mene da bude strah... ne, sa tim se neću složiti, to nije strah, nego... možda sam bolestan, možda je... ma ima mnogo drugih rješenja, samo znam da strah nije jedno od njih. U tom trenutku me hvata neka panika, dok se u daljini čuju mašine, rade, probijaju... Sav taj zvuk oko mene, buka, gubim se, znojim se sve više i, u čitavoj toj situaciji, kada hiljadu misli prolazi kroz glavu, okrećem se i ulazim u lift. Pritišćem dugme prema gore.
Kakvo olakšanje, kao da je neko okrenuo prekidač u meni. Panika popušta, duboko uzdahnem i izlazim na površinu.
"Osjećam bol u stomaku", govorim prijatelju na izlazu iz lifta. "Reci da sam morao hitno kući, sve ću im objasniti sutra... tako reci." Odlazim u radnom odijelu i upućujem se prema autu. Stid me je, ne znam šta mi se desilo. O tome ću dobro razmisliti, nasamo, samo znam da će ovo ostati moja tajna. Ne, niko neće znati da me je bilo strah... mene... mene da bude strah... nikad.



HOME

Strašna je prošlosti moć...

TMOL: Here

The Venus Project: Here

Copyright © 2004-2013 - Blogger.ba. Sva prava pridržana.