Alter Ego

Dnevnici su, naravno, temeljeni na vlastitom iskustvu
Lažem, fikcija je.

All by Kazza


Timeline

61. Dnevnik jednog prstena
60. Dnevnik novih dimenzija
59. Dnevnik jednog novog života
58. Dnevnik jedne kreacije
57. Dnevnik jedne riječi
56. Dnevnik 365
55. Dnevnik jednog plamena
54. Dnevnik jednog dvoboja
53. Dnevnik jednog zaborava
52. Dnevnik jednog podruma
51. Dnevnik jedne starosti
50. Dnevnik jedne udaljenosti
49. Dnevnik jedne "mrvice"
48. Dnevnik jednog izazova
47. Dnevnik jednog sna
46. Dnevnik jednog bojišta
45. Dnevnik proljetnog pljuska
44. Dnevnik jedne kutijice
43. Dnevnik onog koji šuti
42. Dnevnik jednog svijeta
41. Dnevnik njih dvoje
40. Dnevnik jednog bug-a
39. Dnevnik jedne priče
38. Dnevnik jednog trenutka
37. Dnevnik
36. Dnevnik jednog događaja
35. Dnevnik jedne mašte
34. Dnevnik jedne pozornice
33. Dnevnik jednog putovanja
32. Dnevnik jedne čekaonice
31. Dnevnik jedne Nje
30. Dnevnik jedne boje
29. Dnevnik 15 minuta
28. Dnevnik jednog govornika
27. Dnevnik jednog pjesnika
26. Dnevnik jednog pogleda
25. Dnevnik jednog susreta
24. Dnevnik jednog jutra
23. Dnevnik jedne fotografije
22. Dnevnik jednog mene
21. Dnevnik jedne "ptice"
20. Dnevnik jednog djetinstva
19. Dnevnik jednog psihologa
18. Dnevnik jedne ljubavi
17. Dnevnik jednog svjedoka
16. Dnevnik jedne noći
15. Dnevnik jednog kauboja
14. Dnevnik jednog "djeteta"
13. Dnevnik jednog rudara
12. Dnevnik jednog boema
11. Dnevnik jednog slikara
10. Dnevnik jednog egzorciste
09. Dnevnik jednog čuvara groblja
08. Dnevnik jednog bolesnika
07. Dnevnik jednog ubice
06. Dnevnik jednog narkomana
05. Dnevnik jednog beskućnika
04. Dnevnik jedne vile
03. Dnevnik jednog vojnika
02. Dnevnik jednog šizofreničara
01. Dnevnik jednog mudraca


07.10.2010.

Dnevnik jednog svjedoka

Bila je jesen.
Nakon te jeseni, više nije bilo godišnjih doba. Zima, proljeće i ljeto su se predali pod kontrolu jeseni... toj jeseni... od te godine, tog dana. Od tada, moje misli su zarobljene u jeseni... živim u jeseni, budim se u jeseni... pet godina već.
A tog dana jesen je počela fino. Prozor moje sobe se nalazi tik uz aleju koja je toga jutra bila prošarana bojama jeseni. Tom alejom prođe automobil jednom ili dva puta na dan, tako da ima dovoljno vremena da lišće, u svim svojim raskošnim bojama, napravi pravi jesenski sag duž aleje. Kada svemu tome dodate muziku koju pravi to lišće tokom njegove avanture, koja počinje na grani a završava na podu, možete samo zamisliti o kakvom jesenskom jutru govorim.
Probudio me je huk vjetra, koji je kroz odškrinuti prozor našao ono što traži. Moje uši. Ustao sam sa nekim blagim osmijehom na licu i otišao do prozora da malo protegnem ruke i udahnem jesen. Naslonio sam se laktovima na prozor i očima odmjeravao aleju, sa jednog kraja ka drugom... lijevo pa desno.
"Prekrasna je", pomislio sam. Ne bih ništa dao za ovaj pogled sa prozora.
U tom trenu me trznu neki smijeh. Bila su to djeca, njih troje, ustali ranom zorom i izašli na aleju da se igraju. Sjajni su, tako nasmijani... Odmah se sjetim sebe kada sam trčao tom istom alejom bezuspješno pokušavajući nasamariti svoju sjenu i prestići je. Zastanem, pa čekam, kada ona ne bude spremna, da ponovo potrčim. Ali uvijek je znala kada ću krenuti. Kako sam tada bio ljut na nju, svoju sjenu.
Oni su se igrali, smijali, trčali i bacali se po lišću, a ja sam ih svo vrijeme gledao i u naletima sjećanja postavljao sebe, svoju siluetu, među njih. Tada im se pridružuje i jedan mali psić. I on veseo, maše repom, a oni trče oko njega. On, sav hiperaktivan, odlazi sa aleje i dvoje od te djece kreće za njim, prateći ga između zgrada. Jedna djevojčica ostaje, tražeći nešto po lišću. Ili je nešto izgubila ili je radoznalost navodi da pretražuje svaki milimetar ulice... ne znam. Posmatram je... njena misija je odvodi na sredinu aleje, gdje zastaje, zamišljeno gledajući u pod.
Onda se, na svoj ružni način, vrijeme poigralo sa sudbinom i spojilo dva događaja... baš u tom trenu je naišao motorista i, ne gledajući, udara u djevojčicu. Malo je zastao i shvativši šta je uradio, brzo nestao, podižući zavjesu od lišća iza sebe.
Tog momenta, jesen je, od lijepe jutarnje, postala tmurna... kao da se veliki plašt nadvio nebom. Sve je utihnulo... U meni je bilo mnoštvo osjećaja, gledajući djevojčicinu majku kako uz plač i vrisku prilazi djetetu. Dolazi još par osoba, podižu djevojčicu i odnose je. U meni se nešto prelama... guši me... više ne mogu disati jesen... ne mogu ništa.
Zatvaram prozor i sjedam na rub kreveta. Listam događaj u glavi, ponovo i ponovo. Zašto!? Zbog čega!?... milion pitanja...
Motorista nikada nije uhvaćen... djevojčica je preminula na putu do bolnice... ja sam ostao zarobljen u jeseni... dugoj jeseni... najdužoj do sada.



HOME

Strašna je prošlosti moć...

TMOL: Here

The Venus Project: Here

Copyright © 2004-2013 - Blogger.ba. Sva prava pridržana.