Alter Ego

Dnevnici su, naravno, temeljeni na vlastitom iskustvu
Lažem, fikcija je.

All by Kazza


Timeline

61. Dnevnik jednog prstena
60. Dnevnik novih dimenzija
59. Dnevnik jednog novog života
58. Dnevnik jedne kreacije
57. Dnevnik jedne riječi
56. Dnevnik 365
55. Dnevnik jednog plamena
54. Dnevnik jednog dvoboja
53. Dnevnik jednog zaborava
52. Dnevnik jednog podruma
51. Dnevnik jedne starosti
50. Dnevnik jedne udaljenosti
49. Dnevnik jedne "mrvice"
48. Dnevnik jednog izazova
47. Dnevnik jednog sna
46. Dnevnik jednog bojišta
45. Dnevnik proljetnog pljuska
44. Dnevnik jedne kutijice
43. Dnevnik onog koji šuti
42. Dnevnik jednog svijeta
41. Dnevnik njih dvoje
40. Dnevnik jednog bug-a
39. Dnevnik jedne priče
38. Dnevnik jednog trenutka
37. Dnevnik
36. Dnevnik jednog događaja
35. Dnevnik jedne mašte
34. Dnevnik jedne pozornice
33. Dnevnik jednog putovanja
32. Dnevnik jedne čekaonice
31. Dnevnik jedne Nje
30. Dnevnik jedne boje
29. Dnevnik 15 minuta
28. Dnevnik jednog govornika
27. Dnevnik jednog pjesnika
26. Dnevnik jednog pogleda
25. Dnevnik jednog susreta
24. Dnevnik jednog jutra
23. Dnevnik jedne fotografije
22. Dnevnik jednog mene
21. Dnevnik jedne "ptice"
20. Dnevnik jednog djetinstva
19. Dnevnik jednog psihologa
18. Dnevnik jedne ljubavi
17. Dnevnik jednog svjedoka
16. Dnevnik jedne noći
15. Dnevnik jednog kauboja
14. Dnevnik jednog "djeteta"
13. Dnevnik jednog rudara
12. Dnevnik jednog boema
11. Dnevnik jednog slikara
10. Dnevnik jednog egzorciste
09. Dnevnik jednog čuvara groblja
08. Dnevnik jednog bolesnika
07. Dnevnik jednog ubice
06. Dnevnik jednog narkomana
05. Dnevnik jednog beskućnika
04. Dnevnik jedne vile
03. Dnevnik jednog vojnika
02. Dnevnik jednog šizofreničara
01. Dnevnik jednog mudraca


30.07.2011.

Dnevnik 15 minuta

Ovo je priča o njoj, njemu i vozu... i o jednoj kišnoj noći. Taj dan kiša nije prestajala. Savršen trenutak za stati ispred prozora i reći: Rešilo nebo da potopi svet... Tmuran dan, koji je štafetu "teškog" dana predao noći a ona to objeručke prihvatila te nije dala kiši da, u njenoj smjeni, otkaplje svoju posljednju kap.

On je volio vozove. Ma ne, on je obožavao vozove. Jednom mi je, sjećam se, rekao da će vozom otići na kraj svijeta, čim bude imao priliku za to. Nije se šalio.
Tu noć je čekao voz... na stanici. Sa kišobranom u ruci i ruksakom na leđima, te jednoj jesenskoj jakni koja nije propuštala kišu. Čekao je i zamišljeno gledao okuku iza koje je svakog trena trebao da dođe voz, iz Budimpešte. Trebao ga je odvući stanicu niže, 15 minuta vožnje. Probijajući svoje zrake kroz mrak i osvjetljavajući kišu, prednja svjetla voza su obasjala šine okuke i uz poznati zvuk, lokomotiva sa jednim vagonom je ulazila u stanicu. Spustio je kišobran i uz sumoran izraz lica kretao se do ulaza u vagon. Vagon je, za naše uslove, bio sofisticiran. Vrata su se otvarala na dugme, a sva unutrašnjost je bila poluautomatizirana. Otvorila su se vrata i on je ušao. Dok se "borio" sa kišobranom, i otresao kišu sa njega, desnom rukom je povukao šteku staklenih vrata koja su odvajala glavni dio vagona sa sjedištima, od hodnika. Zvuk pneumatika u vratima i vrata lagano skliznuše. Kako je ulazio, bacao je pogled unaokolo tražeći mjesto da sjedne. Okrenuvši glavu na lijevu stranu, na prvo sjedište, dočeka ga pogled i osmijeh djevojke koja je bila u poluležećem položaju na dva sjedišta, odmarajući od duge vožnje. Bila je prelijepa. Duga kovrđava plava kosa, izražene oči i nevjerovatan osmijeh. Samo ga je gledala, ne skidajući pogled. Postalo mu je neugodno i brzo je vratio pogled. Ali, znatiželja je mnogo jaka u ljudima. Ponovo je pogledao ali se ništa nije promijenilo. On je bila u zaleđenom izrazu. Uzvratio je osmijehom i nastavio dalje tražeći slobodno mjesto jer je do nje bilo zauzeto, a preko puta je bio čovjek sa torbama, raspakivajući ih. Kako je prolazio, okrenuo se i vidio da se ona nagela preko sjedišta ispraćajući ga pogledom... i osmijehom. Sjeo je dva mjesta niže.

Spuštajući ruksak, razmišljao je da li je postojala ikakva mogućnost da sjedne što bliže njoj. Nažalost, nije. Ugodno se smjestio ali nije skretao pogled od pravca u kojem je ona sjedila. Želio je da je vidi, nekako, iako je bila leđima okrenuta. Tražio neki mali prolaz pogleda do nje, ali nije je vidio. Usredotočenost mu, na tren, prekide kondukter koji je tražio 1 KM za prevoz. Dogovorili su se i on je otišao. "Vratio se" njoj. U minutama koje je izgubio na konduktera, mjesto preko puta nje se oslobodilo. Čovjek sa torbama se premjestio. "Da li da sjednem dole", razmišljao je... "Ma ne, glupo je... Ofirno je da u polupraznom vagonu, nakon 5 minuta, ja se vratim i sjednem blizu nje... Suviše ofirno... Suviše providno." A kako je samo želio to. Tada je začuo njen razgovor sa ženom do nje, i nakon što su prekinuli ona je lagano pustila muziku na mobitelu. Balašević, prepoznao je... Buka voza je bila glasna ali bi taj glas prepoznao i u mnogo gorim bukama. Slušala je i štimala se da pokuša zaspati, kako je nagovijestila u razgovoru. Nije bilo velikog prometa kroz voz pa je pružila noge van sjedišta, pomalo blokirajući put onome ko pokuša proći. On je sve to posmatrao.

Do kraja njegovog puta je ostalo još nekih 7-8 minuta, ali je odlučio da ustane, i ode do izlaznih vrata i da se "kao" pripremi za stanicu na kojoj izlazi, znajući da će tako moći posmatrati nju jer je njeno sjedište bilo prvo u nizu. Uzeo je ruksak, kišobran i jaknu i došao do njenih nogu koje su, kako rekoh, blokirale put. Stao je, nije mogao proći ali mu nije bilo ni na pameti da je trza iz pokušaja spavanja. Samo je stao i gledao u nju. Gledajući sa strane, nekome bi sve to izgledalo čudno, ali njemu nije. Jednostavno, nije želio da je budi.
Žena do nje je trza rukom. "Ne", pomislio je u sebi... ne. Ali je bilo kasno. Trznula se i odmah, ugledavši ga, nasmijala se. "Izvini", tiho je prošaputala... "Izvini ti", rekao je on. Nasmijali su se. Skupila je noge uz stidni izraz lica, i kroz tihi kikot je pratila njega dok je otvarao staklena pneumatska vrata i spuštao ruksak. Vrata se zatvoriše a on naslonio na jednu stranu i odlučno uputio pogledao prema njoj sa namjerom da ne skida pogled do kraja putovanja. Tako je i bilo. Gledali su se... i smijali... nekoliko minuta, minuta koje su inače kratke ali su za takve trenutke preduge. Zaustio je da nešto kaže, ali je shvatio da ih odvajaju vrata te ne bi ništa čula. "A ja mene...", pomislio je. Bili su uporni, nisu skidali poglede, a ona se borila sa željom pogleda i sa snom, koji je savladavao. Kapci su se zatvarali, na trenutke, ali osmijeh nije spadao sa lica. Odjednom je bila savladana i kapci se zatvoriše. On je i dalje gledao... Upijao je... Analizirao od dna do vrha... Divio joj se... Posmatrao kosu, na kojoj se najviše zadržao. Gledao ruke koje su bile skupljene na stomaku držeći mobitel. Silazio do koljena, pa niže... "Scanning Completed", pomisli sam u sebi... Već je u glavi vrtio sav film i režirao drugačiji scenario. Razmišljao šta je propustio, šta je mogao da uradi... Šta je trebao jer, kad voz stane, on odlazi. Ali sad je bilo suviše kasno. Ona je spavala a on je bio na izlazu. Voz je počeo da usporava jer se približavala stanica. Uzeo je svoje stvari i okrenu se prema izlaznim vratima shvatajući da je ona zaspala i da je jedna priča završena, a mogla je da se pretvori u roman... Trebala je. Voz je stao i dok su se otvarala izlazna vrata još je jednom pogledao nju. Bila je budna i naravno, gledala ga. Zadnji osmijesi se ukrstiše i on napusti voz sa njom u mislima. Stao je na stanici i čekao da voz ode.

"Prokleti voz, zašto nije išao na kraj svijeta?!... Prokleti ja, zašto nisam išao na kraj svijeta?!... I prokleto vrijeme, zašto je nekad toliko kratko kada je najpotrebnije?!..."
Okrenuo se i utonuo u mrak dok je voz, sa svojim krikom, odlazio u nepovrat.



HOME

Strašna je prošlosti moć...

TMOL: Here

The Venus Project: Here

Copyright © 2004-2013 - Blogger.ba. Sva prava pridržana.