Alter Ego

Dnevnici su, naravno, temeljeni na vlastitom iskustvu
Lažem, fikcija je.

All by Kazza


Timeline

61. Dnevnik jednog prstena
60. Dnevnik novih dimenzija
59. Dnevnik jednog novog života
58. Dnevnik jedne kreacije
57. Dnevnik jedne riječi
56. Dnevnik 365
55. Dnevnik jednog plamena
54. Dnevnik jednog dvoboja
53. Dnevnik jednog zaborava
52. Dnevnik jednog podruma
51. Dnevnik jedne starosti
50. Dnevnik jedne udaljenosti
49. Dnevnik jedne "mrvice"
48. Dnevnik jednog izazova
47. Dnevnik jednog sna
46. Dnevnik jednog bojišta
45. Dnevnik proljetnog pljuska
44. Dnevnik jedne kutijice
43. Dnevnik onog koji šuti
42. Dnevnik jednog svijeta
41. Dnevnik njih dvoje
40. Dnevnik jednog bug-a
39. Dnevnik jedne priče
38. Dnevnik jednog trenutka
37. Dnevnik
36. Dnevnik jednog događaja
35. Dnevnik jedne mašte
34. Dnevnik jedne pozornice
33. Dnevnik jednog putovanja
32. Dnevnik jedne čekaonice
31. Dnevnik jedne Nje
30. Dnevnik jedne boje
29. Dnevnik 15 minuta
28. Dnevnik jednog govornika
27. Dnevnik jednog pjesnika
26. Dnevnik jednog pogleda
25. Dnevnik jednog susreta
24. Dnevnik jednog jutra
23. Dnevnik jedne fotografije
22. Dnevnik jednog mene
21. Dnevnik jedne "ptice"
20. Dnevnik jednog djetinstva
19. Dnevnik jednog psihologa
18. Dnevnik jedne ljubavi
17. Dnevnik jednog svjedoka
16. Dnevnik jedne noći
15. Dnevnik jednog kauboja
14. Dnevnik jednog "djeteta"
13. Dnevnik jednog rudara
12. Dnevnik jednog boema
11. Dnevnik jednog slikara
10. Dnevnik jednog egzorciste
09. Dnevnik jednog čuvara groblja
08. Dnevnik jednog bolesnika
07. Dnevnik jednog ubice
06. Dnevnik jednog narkomana
05. Dnevnik jednog beskućnika
04. Dnevnik jedne vile
03. Dnevnik jednog vojnika
02. Dnevnik jednog šizofreničara
01. Dnevnik jednog mudraca


16.05.2012.

Dnevnik jedne kutijice

Šta sam mogao imati, nekih 15-16 godina. To je doba presudno za donošenje životnih stavova, za spoznaju sebe kao živog bića te postavljanje mnogih pitanja na čije ćeš odgovore cijeli život tragati. A to je neki i smisao, je l'...

Naša kuća je bila uz rijeku. Otac se često šalio kako ćemo nabaviti ogromna vesla i jednog se dana malo odgurnuti te rijekom stići do mora. Do desete godine sam mu vjerovao, a poslije se slatko smijao i uživao u njegovim maštovitim dosjetkama. Majka je oduvijek smatrala kako je on neiscrpan izvor zanimljivosti i kako joj nikad nije dosadno sa njim. Njihov pogled nakon neke njegove šale sam shvatio tek u kasnim dvadesetim. Šta sam ja ranije mogao znati šta je prava ljubav...
Ogroman drvored, od ulaznih vrata do glavne ulice, pravio je gusti hlad te je bio inspiracija za sjajne igre koje sam smišljao sa svojim vršnjacima. Ljeto sam smatrao najkraćim godišnjim dobom... uvijek je bilo završeno kad je postajalo najzanimljivije i kada smo bili najviše zaneseni igrama. Ulaz u kuću je ukrašavao veliki trijem na kojem sam, premoren od cjelodnevnih ljetnih igara, ispijao hladnu limunadu i jeo svježe voće. Kuća je, jednostavno, bila san svakog prosječnog stanovnika, što zbog položaja, što zbog okoline.

Jednog dana, vraćajući se sa kratkog odmora, roditelji su donijeli razne stvarčice u kuću. Među njima je bila i jedna crna kutijica, nikakvog posebnog izgleda... ličila je na one škrinje sa blagom koje susrećemo u filmovima, samo u manjem obliku. Imala je i katanac. Shvatio sam da je samo za ukrasa, pa nisam obraćao posebnu pažnju na nju. Postavljena je u hodniku na niži radni ormarić. I to je bilo sve što sam znao o njoj jer, kako rekoh, nije mi bila interesantna.
Sve do jednom...
Stajala je ona tu pa, slagaću, i dva mjeseca dok me jednom nisu pozvali roditelji da mi nešto kažu. Stajali su tik do radnog ormarića na kojem je kutijica i čekali mene. Prišao sam.
"Sine", reče otac "vidiš ovu kutijicu..."
"Da..."

"U njoj smo tvoja mama i ja ostavili nešto naše i molimo te da je nikad ne otvaraš" govori mi zaključavajući katanac na njoj...
"Dobro... ok", rekoh...
"Dakle, nećeš?"
"Ne..."
"Nikada?"

Odmahivao sam glavom. "Dobro, hvala ti sine..." Otišao sam od njih.
Od toga trena ta je kutijica postala sve što me je zanimalo. Nikad je do tada nisam pogledao a kamoli otvorio ali tog trena se sve promijenilo. Bila je moja jedina misao, moja jedina zanimacija.
Prošlo je i sedam dana. Svaki dan sam prolazio desetak puta pored nje i svaki dan me je zvala, dovikivala... mamila me kao što miris cvijeća mami insekte. Imala je opojan utjecaj na mene. Bila je jedna ogromna neosvojiva tvrđava... tvrđava na vrhu najnepristupačnije planine zavejane snijegom, sakrivene maglom i zaštićene olujom, a njen katanac je predstavljao visoki bedem sa čeličnom kapijom i četom bradatih i strašnih stražara ispred.
Gledao sam je krišom, sjekao pogledom ali, rekao sam da neću...

Bila je veče. Roditelji su otišli kod prijatelja i ja sam ostao sam u kući. Znate već šta mi je bilo u glavi... crna mala, sa katancem, kutijica. Šetao sam oko nje. Moje desna ruka je ovlaš dodirivala njenu površinu upijajući njene neravnine. Bila je tako lijepa, tako tajnovita. Veo magije se uzdizao oko nje i tačno sam mogao da čujem "Abrakadabra" koje je dopiralo iz njene unutrašnjosti. Osjećao sam kako mi srce ubrzano radi i kako pucam od uzbuđenja u njenoj blizini. To isto ću osjetiti i desetak godina kasnije, kada se prvi dah moje sadašnje djevojke spuštao meni na vrat... a u meni toplota navire.
Nisam mogao da odolim. Da, obećao sam da neću ali... ali...
Otrčao sam po kratki čelični štap, od starog kišobrana, koji sam držao ispod kreveta u slučaju da mi provalnici uđu u sobu. Spustio sam kutijicu na pod i štap progurao kroz zakačku od katanca. Kutijicu sam obuhvatio nogama i, gurajući štap prema gore, polomio metalni lim na kojem se držao katanac. Tvrđava je bila osvojena.
Sav uzbuđen otvorio sam poklopac. U kutijici je bila jedna ceduljica. Uzeo sam je i raširio.

"Sine, neka te želja za znanjem i spoznajom uvijek vodi kroz život, ali ne pod svaku cijenu. Saznao si šta je u kutijici ali si izgubio povjerenje roditelja. Je li vrijedno?"

Te noći sam zaplakao.



HOME

Strašna je prošlosti moć...

TMOL: Here

The Venus Project: Here

Copyright © 2004-2013 - Blogger.ba. Sva prava pridržana.