Alter Ego

Dnevnici su, naravno, temeljeni na vlastitom iskustvu
Lažem, fikcija je.

All by Kazza


Timeline

61. Dnevnik jednog prstena
60. Dnevnik novih dimenzija
59. Dnevnik jednog novog života
58. Dnevnik jedne kreacije
57. Dnevnik jedne riječi
56. Dnevnik 365
55. Dnevnik jednog plamena
54. Dnevnik jednog dvoboja
53. Dnevnik jednog zaborava
52. Dnevnik jednog podruma
51. Dnevnik jedne starosti
50. Dnevnik jedne udaljenosti
49. Dnevnik jedne "mrvice"
48. Dnevnik jednog izazova
47. Dnevnik jednog sna
46. Dnevnik jednog bojišta
45. Dnevnik proljetnog pljuska
44. Dnevnik jedne kutijice
43. Dnevnik onog koji šuti
42. Dnevnik jednog svijeta
41. Dnevnik njih dvoje
40. Dnevnik jednog bug-a
39. Dnevnik jedne priče
38. Dnevnik jednog trenutka
37. Dnevnik
36. Dnevnik jednog događaja
35. Dnevnik jedne mašte
34. Dnevnik jedne pozornice
33. Dnevnik jednog putovanja
32. Dnevnik jedne čekaonice
31. Dnevnik jedne Nje
30. Dnevnik jedne boje
29. Dnevnik 15 minuta
28. Dnevnik jednog govornika
27. Dnevnik jednog pjesnika
26. Dnevnik jednog pogleda
25. Dnevnik jednog susreta
24. Dnevnik jednog jutra
23. Dnevnik jedne fotografije
22. Dnevnik jednog mene
21. Dnevnik jedne "ptice"
20. Dnevnik jednog djetinstva
19. Dnevnik jednog psihologa
18. Dnevnik jedne ljubavi
17. Dnevnik jednog svjedoka
16. Dnevnik jedne noći
15. Dnevnik jednog kauboja
14. Dnevnik jednog "djeteta"
13. Dnevnik jednog rudara
12. Dnevnik jednog boema
11. Dnevnik jednog slikara
10. Dnevnik jednog egzorciste
09. Dnevnik jednog čuvara groblja
08. Dnevnik jednog bolesnika
07. Dnevnik jednog ubice
06. Dnevnik jednog narkomana
05. Dnevnik jednog beskućnika
04. Dnevnik jedne vile
03. Dnevnik jednog vojnika
02. Dnevnik jednog šizofreničara
01. Dnevnik jednog mudraca


20.06.2012.

Dnevnik jednog bojišta

Prvo je bila nesnošljiva tišina. Izmrcvareno sam ležao u blatu prekriven njime do neprepoznatljivosti, a ispružena lijeva ruka je snažnim stiskom držala donji rub Davidovog šinjela. Teško sam otvarao oči. Blato je bilo nemilosrdno... ukaljalo je moje lice te je, svojim brzim stvrdnjavanjem, otežavalo mojim kapcima da se sklone i dopuste mi da vidim gdje sam. Iskreno, nisam mogao mnogo ni vidjeti jer se gusti sivi dim uzvrtio i plesao po livadi te svojim prisustvom gotovo pretvarao dan u noć. Ali znam da sam želio vidjeti... želio sam saznati šta se dešava jer u prvoj minuti, otkako sam došao svijesti, bio sam totalno izgubljen i zbunjen. Mozak se trudio da prerovi po sjećanjima i izvuče najsvježije, trudio se da posloži dijelove i da mojoj svijesti da smisao. Svo to vrijeme nisam popuštao šinjel.

Kako je samo strašan trenutak kada tišina prestaje da djeluje. Najprije sam čuo kvrckanje... nešto kao kada led popušta pred navalom topline. Onda kvrckanje postaje učestalije, ubrzava se, sve više i više povećava frekvenciju da bi konačno val zvučnog udara stao tišini u kraj i potpuno prenio zvučnu okolinu u moje uši. A zvuk mami sjećanja...
Konačno sam otvorio oči... konačno je huk ratom pokrivene poljane došao do mene... konačno je mozak razvrstao zadnja sjećanja i konačno sam shvatio da je detonacija odgovor na moje sadašnje stanje.
Odmah se sjetih Davida...
Vučem šinjel ali nemam dovoljno snage. Trzam ga. Želim da izustim njegovo ime, da ga dozovem, ali mi je i to teško. Desnom rukom upirem u pod trudeći da se podignem. Meci paraju vazduh ali mi je to zadnja briga. Čovjek se nekad više boji kada iz trećeg lica posmatra neki događaj. Prisustvo događaju često nam daje čudnu snagu i često otklanja strah u trenucima kada bi trebalo da je on najizraženiji.
Ustao sam. Shvativši da treba brzo da djelujem snažno sam, s obje ruke, dohvatio Davida za ramena. Okrenuo sam ga na leđa. Dolazio je svijesti ali nisam imao vremena da ga potpuno dozovem. Podigao sam ga, prebacio mu ruku preko svog vrata i doslovno ga vukao po blatu jer je on svako nekoliko sekundi uspijevao da načini jedan korak. "Gdje smo?", ponavljao je... Nisam imao kad ni da mu odgovorim. Samo sam želio da pronađem čist put do naše baze. Dim je dodatno otežavao situaciju. Vidljivost je smanjena na par metara i svaki put bih pretrnuo kada se neko naglo, iz dima, pojavi ispred nas, misleći da je neprijatelj. Disao sam duboko i nepravilno, gubio snagu i osjećao kako se prljavi znoj slijeva niz lice.

U magli se ukaza silueta... Kako sam bio ubijeđen da idem u pravcu naše baze, pretpostavio sam da je naš vojnik.
Međutim, nisam prepoznao uniformu, ni šljem... a nakon par sekundi, kada sam se približio, ni oružje. Zastadoh, na par metara, držeći Davida naslonjenog na mene. Nije mi se sviđao osjećaj. "Je li to to", pomislih u sebi... "Je li ovdje završavam svoj životni krug."
Nisam imao oružje kod sebe, nisam imao snage, nisam imao ništa, kratko rečeno... pa ni strah. Osjećaj mirnoće je naglo protutnjao mojim venama i zatvorio sam oči spreman da spojim kružnicu i završim svoju priču...
"Prođi...", začuh, "Prođi druže... ni ti ni ja nismo birali rat."

Pogledao sam ga, dobro zapamtio lice, i nastavio ka našoj bazi noseći Davida.
I dan danas se sjetim tog lica... lica "neprijatelja".



HOME

Strašna je prošlosti moć...

TMOL: Here

The Venus Project: Here

Copyright © 2004-2013 - Blogger.ba. Sva prava pridržana.