Dnevnik jednog beskućnika

Vara se onaj, slučajni prolaznik, koji me pogleda ispod oka i pomisli kako sam jadan, kako sam svjesno između svega i ničega, izabrao ovo drugo.
Vara se kad pomisli da sam ja taj koji je odlučio da mi život krene smjerom manjeg otpora, smjerom bez truda, rizika i zalaganja za bolje sutra.
Vara se.
Imao sam i ja snove… Imao sam maštanja… Želje. Mnogo puta odsanjanu ženu, posloženu u glavi do najsitnijih detalja. Naš zajednički dom, našu djecu. Vidio sam kako starimo zajedno. Kako se još, nakon toliko godina, smijemo zajedno i posmatramo naše unuke. Vidio sam našu ljubav, koja samo ojačava kako godine prolaze. Živjeli smo u savršenoj kući, daleko od ovozemaljskog zla okruženi samo dobrim ljudima.
Imao sam planove spremne da budu ostvareni. Pripremljeni u prvoj ladici moje glave, odmah tu, na dohvat ruke. Sada su arhivirani. Zaboravljeni.
Sjedim u ovoj hladnoj noći, u jednoj slijepoj ulici, pokriven sa nekom dekom i par kartonskih kutija. Više se i ne sjećam svojih davnih maštanja. Kroz glavu prolazi samo pitanje "Kako preživjeti još jednu noć?"…
Gledam, desetak metara udaljenu, osvjetljenu glavnu ulicu. Ljudi prolaze, bacaju pogled na mene i sa onim izrazom lica koji ne mogu opisati, brzo skreću pogled sa mene. Znam šta misle. Nisam ja odabrao ovakav život. Nekom život pokaže i svoju tamnu stranu. Uvijek se nadam boljem sutra.
A večeras, večeras moram pokušati brzo zaspati, da zaboravim na glad i hladnoću.
Izuzetno je hladno, ali nije prvi put… Izdržaću.
Navikao sam.

15 Responses to “ Dnevnik jednog beskućnika ”

  1. Sjajan post. Jako mi se svidja. (:

  2. 😀 Pokušao sam, nije išlo… hehe

  3. Ostala sam bez teksta. Piši i dalje 🙂

  4. Taj beskućnik ima veće srce od onih što prolaze i misle kako je jadan taj čovjek pokriven kartonima, hladnoćom obavijen. Zapravo, trebali bi biti zahvalni na onom što imaju, ali ne. To je obično premalo.
    On u svom bolu ima snove. E to je snaga. To je volja i hrabrost, želja za životom.
    Nada da će jednog dana leći u topao krevet i ugasiti svjetlo umjesto zamagljenih očiju.
    Divno ti ovo pišeš. Postoje riječi izvan svijeta, što u svakom od nas budi svakojake osjećaje.
    Veliki pozdrav 🙂

  5. Kako si ovo samo fino opisala…
    Proklestvo koje prati ljudsku rasu vjekovima je ta želja za ‘još više'… Koliko god imali, malo je… Sve dok jednom ne osjetimo kako je biti bez ičega, pa tek tada cijenimo sitnice… Žalosni je to, ali takvi smo… Nažalost.
    Pozz for you 😉

  6. fino, naginje egzistencijalizmu u postmodernom pravcu 🙂

  7. bas dobar post,tuzan,a i blog je prejak pozz

  8. Dok žive snovi, nade, svoj život možeš uvijek promjeniti.

Komentariši