Dnevnik jednog čuvara groblja

Jedini osjećaj isprepleten u ovim riječima koje pišem je strah. Iskreno se nadam da ovo nije moja posljednja ispovijest, moj posljednji list dnevnika ali, sve su prilike da jeste. Ovo što pišem je samo za moje oči zato, ako ovo čitate, ja više nisam među vama, nego sam sada među onima o kojima sam se brinuo tolike godine. Među mrtvima.
Sve je počelo prije nekih par sati i izgledalo je kao još jedna, ni po čemu posebna, noć. Uobičajeno hladno, tačnije, više osvježavajuće nego hladno. Uvučena glava u kragnu od kaputa, sam sa svojim mislima, dolazim da preuzmem smjenu od kolege, par minuta prije ponoći.
"Tačan, kao i uvijek!", odjeknu njegov dubok glas.
"Da, ja ne kasnim, nikad. Nego, ima l’ išta novo?… Neko se pomakao?" našalio sam se.
"Haha… Da, na opšte iznenađenje. Jedan je ustao i zatražio vode, kaže da je ukopan u vrlo suhoj zemlji, pa da se malo osvježi". Nasmijali smo se.
"Nisam imao vode, ali sam mu dao novac da sebi kupi sok".
On je bio neiscrpan izvor šala. Strašno su mi godile te šale jer ću u narednih osam sati biti sam, pa je svaki razgovor, prije te samoće, dobrodošao.
Uzeo je svoje stvari i krenuo. Nestajao je u daljini, praćen mojim pogledom, dok je povjetarac pravio posljednje note prije konačnog umirenja i prepuštanja ove noći tišini, da se brine o njoj.
Zatvorio sam vrata, okrenuo ključ u bravi, izvadio svoju termos bocu sa kafom i lagano se spustio u fotelju, koju je prije par dana donio kolega, jer smo ja i on muke mučili sa starom drvenom stolicom. Sve je teklo po planu. Ja u fotelji, kafa, jedna knjiga koju krenem da čitam oko dva poslije ponoći i tišina.
Ovo zadnje je bilo iznenada narušeno. Dok sam držao šolju sa kafom, nešto je jako lupilo i presjeklo tišinu kao usijani mač koji prolazi kroz snijeg. Šolja mi pada, a ja ustajem iz fotelje vidno preplašen. Nisam navikao na ovo. U mom dugogodišnjem iskustvu na ovom poslu, samo sam u par navrata ima slične  situacije, ali niti jedna nije bila ni upola glasna kao ova. U pomenutim situacijama se ispostavilo da su za to bile odgovorne mačke, koje navrate ovdje, ako ništa barem mene da uplaše. Ali ovo… Ovo nije moglo biti djelo neke mačke ili slične životinje. Odlazim do prozora i posmatram, mjesečinom obasjanu livadu, punu nadgrobnih spomenika. Ništa. Ista slika kao i predhodnih dana, mjeseci. Prelazim na lijevi prozor i… Zastaje mi dah. Novi grob, prije par dana iskopan. Čovjek u njemu je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Mlad, nekih tridesetak godina. Upravo taj grob stoji otvoren, a pored njega, na nekih metar-dva, stoji čovjek sa lopatom u ruci.
Kradljivac!?… Možda.
Pomenuti čovjek iz groba!?… Ma kakvi. Nije ovo neki film. Ovo je stvarni život.
On stoji nepomično, gledajući direktno u moj prozor. Ja stojim nepomično razmišljajući o sljedećem potezu. Minuta, dvije… Gledamo se.
On kreće, prebacujući lopatu iz ruke u ruku.
Ja uzimam palicu koja mi je na dohvat ruke i brzo vraćam pogled prema njemu.
Brzo se približava prozoru i prepoznajem to lice. Bio sam prisutan kada su ga ukopavali.
Ne, ovo se ne dešava… Sanjam…
Zamahnuo je lopatom i udario u prozor. Jednom, pa još jednom… Prozor se razbija ali je manjih dimenzija, pa kroz njega ne može proći odrasla osoba.
Ponovo tišina. Ne znam šta da uradim. Mozak mi radi velikom brzinom, ali ne smišlja ništa pametno. Jednostavno, nemam opcija. Gledam u jedan prozor, pa u drugi… Nema ga. Krećem prema vratima. Ideja je bila da bježim prema gradu, ali u tom trenutku on zalupi snažno na vrata. Padam na pod. Vrata su izdržala. Odlazim ispod stola na drugom kraju prostorije. Nemam nikakvu novu ideju. Strah me je. Sjedim ispod stola nekih desetak minuta i ništa se ne dešava. Moram misli usredotočiti na nešto, da pobjedim ovaj strah. Pružam ruku i sa stola uzimam svoj dnevnik. U njega zapisujem samo posebne dane iz svog života. Morao sam opisati ovu noć i ovaj događaj. Da znate šta je bilo ako se meni nešto desi.
Dakle, to je to, što se do sada desilo. Ja sam još ispod stola i imam namjeru da krenem prema vratima. Moram potražiti pomoć.
Iako nisam neki vjernik, izgovaram razne molitve u sebi. Ako preživim, završiću ovu priču.
U svakom slučaju, više ne prolazite pored groblja i promjenite svoje mišljenje o mrtvima. Ova je priča dokaz za vas.
I ja sam dokaz. Živ ili mrtav.
Sada idem…

11 Responses to “ Dnevnik jednog čuvara groblja ”

  1. Hehe, predobro.
    Prvo sam se zapitala- sta radi cuvar groblja – cuva nadgrobne spomenike?! 😀

    Kraj je krajnje orginalan (po meni),cekala sam da se probudis, da…ma…ali ovo 😀

    Mrtvih se ne boj, ja bih ih (iz licnog iskustva) opisala kao hladne, ukocene (jedan odredjen period), i zute…i smrde…Ali ne napadaju lopatom 😀 (eto, dala sam svoj doprinos da pokvarim pricu).

    Odlicna prica.

    pozz

  2. Čuvar groblja… radi on svašta, to je jedan od najodgovornijih poslova. Samo rijetki prođu na testiranju za čuvara groblja. Rijetki. 😀

    Napadaju lopatom, itekako… a sad… je l’ bila lopata il’ krampa… kroz maglu se sjećam:DD
    Thnx 🙂

  3. Nego, kakve testove moraju proći čuvari grobova? 😀 Nekako mi baš izgleda avanturistički provoditi sate ispod stola 🙂

    Mada, bitno je da si se izvukao 🙂

  4. Heh… Znam da je najteži test da (u istom trenutku) paziš da ti tri mrtvaca ne pobjegnu… za ostale testove ne znam.. nisu javni 😀

  5. A jesi li se zapravo izvukao? :]

    Hm.

    Podsjetih se na nešto u što sam vjerovala davno, ma možda i sad…nego, bez obzira koliko nas i bilo strah duhova i to su samo ljudi. A emocije su jedine što ostaju. Najtužnije je kad neko okrene glavu od mrtvog tijela jer to više nije čovjek.

    A bio je. Ili bila je.

    I tko je tu kriv? ^^ Samo mašta i predrasude.

  6. @petsematary: 😉

    @mocha: Ovo si tako fino rekla da nemam šta za dodati. Jest, tužno je to ali, mašta i strah su naši glavni pokretaci. I da, oni su krivi.

  7. podsjetio si me na mene prije jedno 3-4 godine 😛 i moju dark glupu fazu
    joj uzasa hahah 🙂
    nisam nista procitala 😛

    i ne mogu nikako da predvidim ko je sljedeci 🙂
    polako skontat cu… 😛

  8. Dark faze nisu glupe! (op.a.):P hehe 🙂
    A sljedeći :/ … Dok prelistam svoju prošlost i nađem novu zanimljivu osobu u njoj 😀 …hihi…

  9. Svaka čast.
    Od početka do kraja držao si me u neizvjesnosti, predosjećala sam da će se nešto dogoditi što će me inpresionirati.

    Drago mi je što si na kraju ostao živ 🙂

  10. ti bas volis uzbudljivo strasne price 😀

Komentariši