Dnevnik jednog egzorciste

Ring… Ring…
Zvonjava telefona me prekida u ugodnom čitanju knjige. Bilo je oko 3:15 ujutro. Spuštam naočale na stol i podižem slušalicu.
"Da, izvolite…"
"Je li gospodin Kaza!?", upita uplašeni i drhtavi glas sa druge strane žice.
"Da, ja sam. Kako vam mogu pomoći?"
"Gospodine, živim dvije ulice od vas… Ne znam šta da radim… Prijateljica mi je dala vaš broj… Sa mojom kćerkom se dešava nešto čudno. Molim vas da dođete."
Nakon što sam dobio upustva o mjestu stanovanja, uzeo sam svoj kaput i krenuo.
Tmurni oblaci su se nadvili nad nebom. Huk vjetra je parao mrak, a u daljini se mogla čuti lagana grmljavina. Primjetio sam kuću žene sa kojom sam razgovarao. Jedina je bila sa upaljenim svjetlom na spratu.
Začuo sam vrisak i potrčao prema ulazu. Bez kucanja sam ušao i krenuo stepenicama na sprat.
Žena, nekih trideset i pet godina, izlazi iz jedne od soba i trči meni u zagrljaj.
"Hvala vam što ste došli. Ne znam šta se dešava. Ne mogu ovo podnijeti. Molim vas da uđete u sobu i pogledate sami."
Opreznim korakom, skoro pa nečujno, ulazim u sobu ne znajući šta da očekujem. Prvo primjećujem radni stol postavljen tik do prozora. Vrata su mi zaklanjala desnu stranu sobe. Naginjem se i provirujem pokraj vrata.
Krevet. Neuredan.
Na samom vrhu kreveta stoji djevojčica. Ruke su joj raširene i naslonjene na zid iznad kreveta. Brzim pokretima pomjera glavu, lijevo-desno.
"Azov Oti… Atah Lo Tzodek!", odjekivao je krupan glas iz djevojčice.
Znam malo hebrejskog jezika. "Ostavi me na miru… Ti ne razumiješ!", to je govorila.
Po izgledu čitavog tog događaja, po govoru djevojčice, njenom ponašanju, jasno sam znao o čemu se radi. Viđao sam takve slučajeve i ranije. Okrenuo sam se prema njenoj majci, koja je bila na vratima sva preplašena i blijeda. Rekao sam da je njena kćerka opsjednuta đavolom. On je briznula u još veći plač. Taman sam krenuo prema njoj, da je umirim i objasnim da ću sve pokušati učiniti da riješim ovaj slučaj, kad…
"Sheket!" (Tišina).
Djevojčica je bila crvena u licu. Vene su se jasno vidjele, a oči… Oči su bile potpuno crne. Raščupana kosa je padala preko lica, a spavaćica u kojoj je bila, umrljana je krvlju, njenom krvlju, jer sam primjetio rane na rukama koje je nanijela sama sebi, noktima.
"Sheket!", opet je progovorila.
Pokušao sam da stupim u kontakt sa njom. Razgovjetnim govorom sam se obratio njoj.
"Reci nam svoje ime i zašto ovo radiš?"
Ništa. Tišina. Djevojčica miruje.
Ponovio sam pitanje.
"Zeh Lo Meshane!" (Nije bitno!)
"Kako nije bitno! Kako se zoveš i šta možemo učiniti za tebe?", bio sam uporan.
"Shmi Asmodeus… Azov Oti." (Zovem se Asmodeus… ostavi me na miru.)
Uvidio sam da razgovor ne vodi ničemu te sam stao pri dnu kreveta i počeo izgovarati molitve. Molitve mnogih vjera, na više jezika.
Pogledala me je ravno u oči. Ne znam kako ali mogao sam da, kroz te crne oči, vidim jednu preplašenu djevojčicu. Djevojčicu kojoj je najmanje bilo jasno šta se dešava sa njom. Imao sam osjećaj da je bila svjesna svega, ali nije mogla ništa učiniti. U tom trenutku je bila prepuštena meni sa nadom da ću je osloboditi iz tih ralja tame, ralja nekog drugog svijeta, nama još nejasnog i nepojmljivog.
Ponavljao sam molitve, glasnije i glasnije, dok je iz djevojčice dopirao neki zvuk… Zvuk takav, da sam mogao da procjenim da moje molitve djeluju. Izgovarao sam ih još glasnije. Djevojčica se trzala. Pala je na krevet. Skakala je po njemu.
Ja nisam prestajao… Samo sam ponavljao…
Ona nije imala mira… Mahala je rukama… i odjednom, sve se smirilo.
Djevojčica je mirno ležala na krevetu, a lice joj je poprimilo normalnu boju.
Prestao sam. Pogledao u njenu majku i oboje smo prišli djevojčici. Otvorila je oči i zagrlila majku. Obje su plakale. Odahnuo sam.
Majka, grleći kćerku, uputi pogled prema meni i sa njenih usana sam pročitao jedno iskreno "Hvala".
Samo sam klimnuo glavom i pošao prema izlazu, ostavljajući njih dvije da se odmore.
Uzeo sam cigaretu i opipavao po džepovima, u potrazi za upaljačem. Pripalio sam i lagano se uputio prema svojoj kući.
Tmurni oblaci su još bili iznad grada, samo vjetra i grmljavine više nije bilo. Sve je bilo tako tiho.
I spokojno.

28 Responses to “ Dnevnik jednog egzorciste ”

  1. aaaaaaaaa strasna prica,gledala sam na TV nekoliko puta,kako to izgleda kad nekog opsjedne to nesto,gadna stvar,nisam mogla spavati,evo i sad se najezim kad pomislim na to

  2. Mo'š tek misliti kako je bilo meni.
    Ne želim se sjećati tog događaja. Strašno. 😀

  3. ladyofdarknes20

    Ma dusa moja… ja ne smijem ostaviti komentar zar ne 😀

  4. Hehehe.. ne, ne smiješ… jer znam šta ćeš reci 😀
    🙂

  5. ladyofdarknes20

    Hahaha ako znas onda nije ni bitno hocu li napisati, ostajem pri onome sto sam rekla 😀

  6. Hahaha… naravno da znam 😉
    “Cuti, sve se zna i sve su priče ispričane. Ne znam šta bi moglo da se doda.”

  7. ladyofdarknes20

    Hahaha mogla bih ja tebi do jutra pricati, ali kad ti ne zelis slusati 😛

  8. 😀 Nije problem u mom slušanju, nego u mom slaganju sa tobom 😛 hehe

  9. ladyofdarknes20

    Ma slozit ces se ti samnom, ne zvala se ja onako kako se zovem :))))

  10. Hahaha 🙂
    Neću, neću i tačka.
    A ti ćeš se nastaviti zvati onako kako se i zoveš, ne zvao se ja onako kako se zovem. 😀

  11. ladyofdarknes20

    Eh ovo je bilo dovoljno da procitam i da znam da cu uspjeti 😀

  12. :/ Dooobro. Ko sam ja da sumnjam. 😀
    Živi bili pa vidjeli. 😛

  13. ladyofdarknes20

    Joj Kazza pa de malkice popusti… :((

  14. @krepanumjetnik: Zar i ti!? Nice to meet you. 😀

    @lady: Haha… ok. Popustio. Malo ću se složiti sa tobom, ali samo malo. 😀 Ne brini više. 🙂

  15. ladyofdarknes20

    E tako te volim…sad mogu ici spavati :))

    Ljubac veliki za tebe :***

  16. bosniandizdar

    Aferim…rode moj!!!
    Jos se niste pokrenuli iz nandertalskog doba??
    Zapravo…gusite vrijednost svog korijena i otklizom u strave i uzas STRAVE jedni drugima salijevate!!
    Izvor je znan…a gdje li je kraj rukavcu…Boze moj???

  17. Ha ha ha.
    Ma ne želim ja da to bude dobro ili loše, bolje ili gore, to je nebitno.
    Ovo je samo onako, kako meni naumpadne. 😉
    Ipak, hvala na kritici.:)

  18. Gledala sam i ja takve scence uživo i svaki put se nasikiram iznova i iznova, nikako da uspijem biti čvršča , ne dozvoliti da takvo nešto ima toliki uticaj na mene.

    Drago mi je što se sve završilo onako kako je trebalo

  19. Naježi se čovjek i baš se zapitaš da se tako i tebi nešto desi…da li bi pao pod utjecaj ili ne?

    A što se tiče ‘možeš ti i bolje/gore’ što primjetih u komentarima, nekako se ne slažem sa tim. Blog je mjesto gdje pišemo ono što želimo, kako to želimo i zavisno od tog trenutka i inspiracije. Just let it all out, my friend.

  20. @NK: Be strong.

    @mocha: Teško pitanje, znam…
    Mogu se složiti… hvala, my friend 🙂

  21. Khm…gdje ode vrag/đavo kad ga istjeraju “iz osobe” u kojoj nije trebao da bude?

    Možda se samo “pritajio” da ga ostaviš na miru,… i tako te obmanuo da je napustio djevojčicu,(sad joj je zli drug koji navraca na zlo, a ona se “srodila” i navikla na njeg), hm ?!

    Možda ju je ipak napustio i krenuo za tobom, poput tvoje sjenke, danju – zajedno s njom, a noću – umjesto!
    KO zna?!

    Pozdrav!

  22. Hm…
    Cini se ipak da je ovo drugo, da je krenuo da mene prati, jer cesto cujem nekakva šaputanja na uhu kada nema nikoga u blizini.
    Biće zanimljivo izaci na kraj sa njim. 🙂
    Pozz!

  23. Woooow :$ Fantastican blog 😀

  24. tebi su neki zaista povjerovali u istinitost ovog posta 😀 zanimljivo, post kao post mracan ali dobro napisan.

Komentariši