Dnevnik jednog boema

Osuđujući pogledi prolaznika starije dobi…
Ne marim za to.
Znatiželjni pogledi djece…
To mi je već zanimljivo… nekad bilo, sada sam navikao.
I ja bih sam sebe posmatrao, naravno znatiželjno nikad osuđujući, da se ugledam kako satima i satima sjedim na klupi u parku, sa pogledom zakačenim na najudaljeniji oblak i sa mislima koje izlaze iz okvira ovog svijeta, prelaze i okvire mašte i zaustavljaju se u prostoru neshvatljivog, mnogima ludog, ali po meni umjetničkog. Ja ne smatram da sam poseban. Za druge sam poseban, neobičan, onaj koji se ne uklapa, lud… Za sebe sam takav, samom sebi savršeno jasan.
I tako, sjedeći na klupi u već pomenutom parku, u nekom kaputu meni izuzetno dragom jer mi je od oca, sa bradom starom nekoliko sedmica, zanimljivom kapom i čizmama, iako je proljeće, prilazi mi dječak, pet do šest godina star, prikladno obučen, za razliku od mene. Prvo što primjećujem je njegov znatiželjan pogled. On bi sada meni postavio na stotine pitanja, toliko toga ga interesuje ali, on je dijete još. Dolazi na metar od klupe, zastaje, gleda me u oči i šuti.
"Kako se zoveš?", upitam ga.
Samo se nasmijao.
Tako mu zavidim. Zavidim mu na godinama jer još nije upoznao probleme koje nosi "svijet odraslih". Samo mi je žao jer će nekada odrasti. Nadam se da će u duši ostati dijete.
"Ti dakle nemaš ime… Zanimljivo…"
"Imam ja ime, lijepo ime.", progovorio je slatkim glasom.
"A koje je to ime?…"
U tom trenutku, kao vjetrom donešena, dolazi gospođa, najvjerovatnije njegova mama, i snažnim trzajem hvata dječaka za ruku povlačeći ga prema sebi.
"Šta sam ti rekla za razgovor sa strancima!… Odmakni se od njega, vidiš kakav je…", govori gledajući mene.
Namjerno sam uzvratio pogled, blagi pogled, dajući joj doznanja da me to nije uvrijedilo, nego da mi je samo žao što ona ne shvaća… i što ne prihvata "drugačije"… i što ima uske poglede na svijet oko nje. Krivo mi je.
Udaljavali su se… dječaka je vukla za ruku, ali on se nije obazirao na to. On je svo vrijeme imao okrenutu glavu gledajući u mene.
Namigao sam mu.
Nasmijao se… ponovo… dječak kojem ne znam ime.

14 Responses to “ Dnevnik jednog boema ”

  1. sad cu jedan komentar u tvom stilu, I like it :))

  2. i like your style 😛

    a nju bih prebila da sam bila u blizini 😀

  3. @All: ma to vi mene samo zezate 😀
    Ma, konto sam je i ja prebiti… ali brza, pobježe mi. 😀

  4. Ma kakvi, to bi tek dovelo do većih problema. Treba joj reći jednu-dvije, nek se stidi same sebe i ode. To je puno veća kazna od one fizičke. Iz te ne bi ništa naučila od osobe osim da je nasilan/na. :]

    Nego, fino fino. Samo tako i dalje.

  5. Ali treba pomno probrati rijeci… da je bude stid do kraja života 😀

    Nego, hvala hvala.

  6. hladnaigladna

    Upisujem se i ja u čitače tvojih postova… nice 🙂

  7. Nažalost ima puno ljudi sa ograničenim pogledima na svijet koji ne mogu shvatiti da ima još ispravnih načina osim onog koga su oni izabrali,tačnije onog kojeg im je društvo nametnulo. Ljude sa maštom,sanjare treba cijeniti jer oni znaju tajne ovog svijeta 🙂

  8. @hladna: 😉

    @vicious: Nažalost, svakakvih ljudi ima… Dok je sanjara biće i onih koji to nisu.

  9. ladyofdarknes20

    I like it x 10000000 😀

  10. Iznenađuješ … lijepo… mogao bi biti i nastavak ove price… 🙂

  11. Heh… nakon toga sam otišao kući… eto nastavak… hehe
    Thnx 🙂

  12. I meni je mama stalno govorila da se klonim stranaca po parkovima, ali dijete k'o dijete… sad kad mi namignu, uzvratim osmijehom 😀
    ha ya, volim ljudima da uljepsam dan 🙂

  13. Tipičan primjer malograđanštine. Da ne zadirem dalje u Stepskog vuka, sam si sve opisao.

Komentariši