Dnevnik jedne noći

Znaš, još se sjećam…
Bilo je prije deset godina, ali, znaš, vrijeme je relativno, pogotovo za sjećanja.
Znaš, bila si u svijetlo plavoj haljini.
Bila je providna… ali samo u blizini svijeće. Bezuspješno je sakrivala tebe, jer su se obrisi tvoga tijela probijali kroz nju i odlučno tražili moje oči u mraku.
Našli su ih.
A moje oči… da, bile su povezane sa osmijehom, ali samo si ti stvarala tu vezu.
Znaš, pamtim tvoj hod, tako lagan da se plamen svijeće nije nimalo prepao. Ne, mirno je ispunjavao svoju ulogu pružajući mojim očima zadovoljstvo gledanja tebe.
I ti si bila nasmijana, znaš… Nesvjesno… Nenamjerno…
A ti su osmijesi najiskreniji.
Znaš, gledao sam te i… misli… toliko misli… ali svaka vezana za tebe.
Nekad sam komplikovan, znaš… ali, te noći, sve je bilo jednostavno.
Izašla si iz kruga koji osvjetljava svijeća. Pomalo se nazirala silueta, dok se ni ona nije stopila sa tamom. Nisam te više mogao vidjeti. Osluškivao sam korake… tihe korake.
Znaš, mogao sam čuti i haljinu… zvuk njenih krajeva koji paraju vazduh, jer je noć bila tako tiha.
A onda sam te osjetio… miris… bila si tu.
Prošao sam rukom ispred sebe, čekajući da se ona zaustavi na tebi.
Ali nije. Nasmijao sam se.
Čuo sam još jedan korak.
Ponovo sam pomjerio ruku, ovaj put sporije.
Čekam… ruka ide zrakom…
Čekam…
Prepreka… Ti.
Obuhvatio sam te i drugom rukom, i primakao sebi.
Znaš, tad sam se osjećao upotpunjeno.
Spustila si se meni u krilo i, po potezima tvoga tijela, znao sam da si dala sebe, meni na čuvanje. Vjerovala si mi, potpuno, a to je bilo najteže ostvariti. Mnogi ostare, a da ne dožive da im neko potpuno vjeruje. Meni je to najbitnije.
Znaš, bio sam sretan.
I danas sam, kad se toga sjetim.

Uzela te smrt… odvojila od mene.
Ali znaš, nije te odvojila od mojih misli.
Sjećam se svega, znaš, ali pogotovo te noći… kad si mi prvi put potpuno vjerovala.
Znaš, bila si mi sve… i još uvijek si.
Sa tobom, otišao je i moj život… Počeo je drugi, nebitan. Svi imamo jedan život.
Ja sam svoj proživio.
Trebaš mi, znaš… puno.
A ta noć… ne mogu više pisati o njoj… ali se sjećam svake sekunde.
Znaš, bila je posebna… Neponovljiva, znaš.
Bila je naša.

7 Responses to “ Dnevnik jedne noći ”

  1. “Znas bila si mi sve.. I jos uvijek si ”

    zao mi je da se tako tuzno zavrsilo…

  2. …barem su je imali 🙂

  3. @zenaX: Zamisli kako je tek meni…

    @Alice: Ho'š rec’: bolje išta nego ništa! (ako nećeš to rec’, onda uredu 😀 )

  4. necu to rec,
    nego cu rec neki je nikada i ne dozive. 😉

    😀

  5. Ti me uvijek dovedeš na rub suza 🙁

Komentariši