Dnevnik jedne ljubavi

Jesen je bila, najdivnija do sad, ali to sam tek kasnije shvatio… nekih godinu dana poslije. Mislim da je najdivnija ikada, ali to ću da prešutim. Ostavljam nekim novim jesenima šansu da se pokažu… Da ne bude da nisam fer.
Ja sam prolazio tom ulicom, kojom ću kasnije toliko puta proći, ali ni to nisam znao tada. Išao, brojao korake, brojao stabla, nečujno pjevušio… razmišljao. Gledao ljude u prolazu, zagrljene, posvađane, nasmijane, same… Gledao nebo, lišće… gazao lišće, osluškivao zvukove gaženog lišća pa razmišljao je li to jauk lišća ili samo smijeh… da li mu smeta što ga gazim ili mu to odgovara… ko zna. Gledao sam i ptice, pretežno u paru, pa se onda sjetim da ja šetam sam i tada me na trenutak uhvati neka nelagoda, jer sam sam… nisam zagrljen… nisam nasmijan koliko bih trebao biti jer nije Ona pored mene… neka Ona, sa kojom bih se smijao, sa kojom bi se prepirao duž te ulice oko nekih sitnica i gledao kako se trudi da mi pokaže da je u pravu, pa bi mi sve to izazvalo osmijeh na licu te bih je nakon svih tih sitnih prepirki jako zagrlio i zajedno bi se svemu nasmijali… Sve mi to prolazi kroz glavu ni ne sluteći da ću tada ugledati Nju, do tada nepoznatu.
Prolazio sam pored jedne kuće, koja se nalazi neposredno uz ulicu. Zainteresirala me je kuća, kao građevina, jer je bila neobična… nije se uklapala u okolni stil gradnje. Naslonio sam se na ogradu i posmatrao.
"Izvolite", došao je do mene tih i blag glas. Okrenuo sam glavu i ugledao Nju, kako po dvorištu skuplja lišće na jednu hrpu.
"Ma ništa, samo me je privukla kuća… nekako, čudna je", govorio sam i pri tome objašnjavao rukama. Iskreno, malo sam se i izgubio vidjevši nju… nisam znao šta da kažem. Srećom, ona je bila opuštenija pa je nastavila razgovor. Došla je do ograde, naslonila se sa unutrašnje strane, i pokušala da mi ispriča svu priču koju ima ta kuća. Negdje, na sred priče je zastala, nasmijala se i pružila mi ruku da se upoznamo. I ja sam se nasmijao. Priča se nastavila… sa kuće je prešla na općenitu arhitekturu, pa na jesen, godišnja doba, medicinu i… dalje se ne sjećam. Samo znam da smo, nekako, dogovorili da se i sutra nađemo na istoj ogradi, da nastavimo priču. Onda smo se nalazili i na drugim mjestima… i u druga godišnja doba. Onda je ona bila moja, a ja bio njen, pa smo prolazili tom istom ulicom, zagrljeni, smijali se, prepirali oko sitnica a ona se trudila da mi dokaže da je onako kako ona kaže. Provodili smo svo vrijeme zajedno. Onda je ona postala moja žena. I još uvijek je.
Sada vidite zašto je ta jesen najdivnija do sada… možda i najdivnija ikada, ali to ću da prešutim iz već pomenutih razloga.

8 Responses to “ Dnevnik jedne ljubavi ”

  1. tetkainternetka

    Prekrasna “staromodna” priča!
    Good luck 🙂

  2. Heh. Ne moram da pitam odakle inspiracija 🙂 Nek’ je sa srećom, druže!

  3. jeste najdivnija do sada, i necu presutjeti, najdivnija ikada 🙂
    mada bice ih jos ali mozda i ljepsih ali onaj trenutak je jedan jedini 🙂
    koji ce trajati kroz sve buduce najdivnije i jos divnije koje necu presutjeti 😀

    eto nisam htjela presutjeti koliko mi se svidja ovo 😛
    izmamio si osmijeh i podsjetio me da trebam svim svojim da cuvam ovo sto imam (jer znas ponekad pokleknem, mazohista u dusi) i hvala ti na tome

    zop!

  4. Thnx 😉

    @A: Kada izmamim osmijeh to mi je najveći uspjeh… 😉

  5. u jesen je sve tako “cudno” lijepo… pa i ova tvoja prica Kazza..

  6. Tek u jesen otkriju se boje krošanja… thnx 😉

  7. Savršeno, kao da je sastavljano od onih ‘Balaševićevih reči’.. 🙂
    Svaka čast..

  8. Drago mi je da ti se sviđa… 🙂

Komentariši