Dnevnik jednog djetinstva

Pamtim je. Dok smo još bili klinci, išli smo u istu školu, u istu smjenu. Imala je prelijepu plavo-smeđu kosu i uvijek uredno obučena. Nije se razdvajala od svoje najbolje prijateljice. Taj prekrasni osmijeh je nemoguće izbaciti iz sjećanja. Znao sam često, na školskom odmoru, ostajati u učionici pored prozora gledajući nju u dvorištu. Samo nju.
Pamtim je. Nerijetko sam znao, pri povratku iz škole, malo skrenuti i proći pored njene kuće, nadajući se svaki put da ću je još jednom vidjeti taj dan. I kada bih je vječno gledao, malo bi bilo.
Pamtim je. Ujedno i pamtim onaj osjećaj u meni, onaj strah koji mi nije dopuštao da joj barem priđem, da je pozdravim, da joj saznam ime. Nisam to mogao, bilo je jače od mene i morao sam živjeti sa tim. Sjećam se samo jednog trenutka, kada me je zapazila, pri izlasku iz školskog hola. Čekao sam prijatelja, a ona je prošla pokraj mene i pozdravila me osmijehom. Izgubio sam se.
Pamtim je. Pamtim da je ona bila razlog što sam sa tolikom voljom dolazio u školu i na svakom času samo gledao u sat i čekao odmor, da je ponovo vidim.
Jednog dana nije došla u školu. Nije došla ni dan poslije… Niti ikada više… Odselili su, saznao sam od roditelja. Nisam joj ni ime saznao ali mi je bilo teško. Kao klinca koji tek spoznaje ljubav, to me je puno pogodilo. Maštao sam da je samo nakratko otišla i da će brzo doći. Kako su prolazili dani, mjeseci, godine, svaka nada se izgubila.

Danas sam ja student, odrastao, moglo bi se reći. Tokom ovih godina, dopuštao sam sebi da pribjegnem sjećanjima i razmišljam o njoj. Uvijek sam se pitao gdje je mogla otići, kako je odrastala, čime se bavi u životu, šta je interesuje. Razmišljao sam i, ako bi se nekada sreli, da li bih ja mogao biti taj u koga bi se ona zaljubila. Jesam li ja neko ko može ukrasti njenu pažnju, uživati u njenom osmjehu, u razgovoru. Jesam li taj kome bi ona poklonila sebe.

Prošlo je i deset godina od njenog odlaska. Nedavno sam, vraćajući se sa fakulteta, slučajno prošao pored njene kuće. Ispred je bilo parkirano neko vozilo, neko se useljavao. Zastao sam nakratko. Iz kuće je izašla djevojka prelijepe plavo-smeđe kose. Prepoznao sam je… Vratili su se… Pogledala je prema meni, pozdravila me osmijehom i vratila se nazad u kuću.
Pamtim je… ona mene ne, ali sam dobio novu priliku u životu. Valjda ću ovaj put biti dovoljno hrabar da je ne ispustim iz ruku… ponovo.

9 Responses to “ Dnevnik jednog djetinstva ”

  1. nemoj da je opet ispustis, ne budi lud 🙂

  2. Ispustio si jednu djevojčicu, prohujalo jedno djetinjstvo 🙂
    neka mladost zato bude pametnija, a zrelost spretnija..

  3. @: neću je ispustiti, ovakve prilike se ne pružaju često 🙂

  4. E nemoj iskoristiti riliku i imaces posla samnom :)))

  5. pozuri.. ko prije djevojci njemu djevojka 🙂

  6. Haha. Deja vu. Imam koliko-toliko ovakvu situaciju…samo što je (kao i sve druge stvari u mom životu) isuviše komplikovana da se sa njom obračunam.

  7. …a kasnije će ti izgledati tako jednostavna. Možda ćeš se nekad i kajati zbog neobračunavanja. Zato, nemoj te greške raditi, uhvati se u koštac sa svakom situacijom. Nemoj biti JA… najlakše je bježati.

Komentariši