Dnevnik jednog mene

Zamislite januarsku noć, vještačko osvjetljene ulice sa očišćenim snijegom i gurnutim duž trotoara. Sad osjetite hladnoću te noći, i zamislite onaj prozirno bijeli huk iz vaših usta kojim pokušavate da zagrijete promrzle ruke. E sad, u svoj toj noći, zamislite jednu malu kafanu kroz čije prozore izbija tamno žuta svijetlost, a kroz njen dimnjak vije se topli dim, takav da, gledajući u njega, već osjetite toplinu i poželite da ste u toj kafani.

Sad zamislite unutrašnjost kafane, ispunjenu valovima dima cigarete i buku raznih razgovora, iz svih dijelova kafane gdje ne možete da odgonetnete niti jednu jedinu riječ, a sva ta buka je nošena na ritmu lagane muzike koja dopire iz par zvučnika postavljenih u uglovima. Stolovi kafane su tipa: okrugli, sa onim finim stolnjacima i sa po jednom malom svijećom na svakom stolu. Sad zamislite jedan dugi šank, naspram ulaznih vrata, koji je svojom dužinom prekrio čitav jedan zid kafane, a u šanku konobar osrednjih godina na čijim se pokretima vidi da se usavršio za svoj poziv.

Sad, u svemu tome, zamislite jednu usamljenu osobu, koja je zauzela sredinu lijeve polovice šanka, na visokoj stolici, sa pognutom glavom i naslonjenim laktovima na šank. Na njemu je jedan dugi kaput, tamno sive boje, čiji donji rubovi dotiću pod kafane. Sad njemu dodijelite karakter mirne osobe, kojoj se nedavno nešto loše desilo ili joj nikad ništa nije išlo od ruke, pa se vidi da svu svoju tugu utapa u čaši, razmišljajući šta da učini sa sobom i kako da izvuče najbolje iz života. Toj osobi nije do priče, samo želi da zaroni duboko u noć zajedno sa svojim najboljim prijateljem, čašom.

Ta osoba, to sam ja. Iznutra.

10 Responses to “ Dnevnik jednog mene ”

  1. ma svi smo to mi iznutra nekada bili ili smo jos uvijek 🙂
    otkricu ti jednu tajnu ako obecas da me neces vise zivcirati *migmig*
    strefit ce te jednom nesto, kad se najmanje nadas, mozda neces biti ni svjestan, mozda neces biti ni spreman, ali ima da te strefiiiiiiii, i too nesto finoooo
    samo malo izadji iz tog prostora,iz tog dijela sebe, trebas ispod neba da se vidis, znas 🙂

  2. Svi smo mi nekad u nekoj laganoj depresiji…poći će nešto od ruke jednom…;)

  3. Iznutra.
    Izvana si netko drugi, pretpostavljam. 🙂 Ja ne mislim da će te strefiti nešto očaravajuće lijepo niti da će sasvim proći ovo stanje. Čini mi se da si takav čovjek, tamu prihvaćaš a za svjetlo se uvijek pitaš odakle dolazi… No to je (koliko god čudno zvučalo) zapravo i lijepo na jedan način… Iz tog nastaju najdivnije pjesme i misli. I kad jednom netko kao ti (ako si onakav kakvim te zamišljam) primjeti sreću-primjetit će je i oni u kilometarskom krugu oko njega. 😉

    P.S. Sreća je mala, obična i neupadljiva i mnogi je ne vide. (Ovo reče Duško Radović jednom.)

  4. @Avadon: Ma dok je mene živa, ja ću tebe živcirati :P… 😀
    Hvala. 🙂

    @velvetday: Nadajmo se… skupa. 🙂

    @nomatchesfound: Mislim da nakon ovog komentara ne mogu ništa dodati… Imam osjećaj da sam ovime opisan… Skroz ili ne, ne znam… ali tu negdje. I kako god, hvala ti… 🙂

  5. Mislim da ni ja nakon tvog odgovora nemam ništa dodati… Još mi se nitko nije zahvalio za takvo što… Tako da neću reći: “Nema na čemu”, jer ne znam ima li ili nema… 🙂

  6. ja priznajem da sam se i napila čitajući ovo, razlog: valjda unutar svih nas (ovakvih) je jedan takav. Srećom 🙂

  7. Imam nekoliko ‘dnevnika’ da pročitam, budući da stvarno nisam stizala ovih dana :> Očekuj malu kišu komentara.

  8. Stigoh i do ovog…

    Jel’ se ovo predstavljaš fanovima da te lakše nađu? >:D

  9. Hahaha, sve čekaju u redu da “pronađu” nekog ovakvog, iz pomentog opisa… Ostariše čekajući 😀

Komentariši