Dnevnik jedne fotografije

Danas ću da vam pričam o jednoj fotografiji. Bila je to jedna od onih starih, jednobojnih fotografija; žuta boja, u svim svojim nijansama. Fotografija sa dna kutije koja u sebi ima utkanu jedinu stvar koja se ne može tehnički lažirati, a to je vrijeme. Mogu se danas napraviti razne fotografije, mogu izgledati stare, mogu biti ovakve, onakve, ali neko posebno značenje imaju one fotografije kojima je vrijeme sastavni dio njihove materije.

U toj su fotografiji bili "zarobljeni" likovi osoba koje već odavno žive samo u sjećanjima, njihovi osmijesi na licima, njihov ukočeni položaj tijela naštiman samo za potrebe fotografiranja. Zarobljen je bio i odraz okoline koja se od tada u mnogo čemu promijenila, i neba, i oblaka koji su završili svoja putovanja i predali štafetu novim naraštajima, davno još. Pored svega toga, u toj je fotografiji bilo sadržano i nešto od neprocjenjive vrijednosti, nešto za šta nemam riječi ali ga mogu pokušati opisati. To nešto je bilo "prekidač" za osjećaj koji se budi u osobi koja posmatra fotografiju. Osjećaj izazvan zbog žaljenja što je davno prošlo doba sa fotografije izmiješan sa osjećajem dragosti što još imamo i djelić tog doba. Osjećaj sreće što vidimo draga lica rastopljen u osjećaju tuge što tih osoba više nema. To nešto, na prvo gledanje fotografije, izlazi iz nje i preuzima kontrolu nad nama bacajući nas u podređen položaj i ostavljajući nas u ranjivom stanju, gdje i najmanji osjećaj izaziva buru u nama. Iako ranjivi, gledajući tu fotografiju, na licu nam je osmijeh. Bude se razni osjećaji ali svi oni završavaju rečenicom: Bila su to lijepa vremena.

Prolaziće godine, ta će fotografija dotrajati. Vrijeme će ostaviti svoje bore na njoj, neizbrisive tragove svog prisustva, ali dok postoji i najmanji dio fotografije po kojem se može prepoznati šta je bilo na njoj, osjećaj koji ona izaziva u nama će biti samo veći i veći.

10 Responses to “ Dnevnik jedne fotografije ”

  1. strasna je njihova moc, i ja svaki put dok ih gledam kao da se vracam u to neko drugo vrijeme, jos ukoliko znamo kakva prica se krije iza njih… sto su starije, to bolje, stvarno :))

  2. Dobro ti rece, strašna je fotografija moć…

  3. “Tako mi Vremena
    covjek je zaista na gubitku.. “

  4. zasto toliko volim fotografiju… upravo zato sto mogu zaustaviti vrijeme, zabiljeziti pricu, emociju… trenutak…

  5. Tako mi fotografije, vrijeme je zaista zaustavljeno u njoj.

  6. emilijakovacev

    Kako gore rekoše već, fotografija zaista ima neobjašnjivu moć koju demonstrira na ljude. Govori više od 1000 riječi, pokazuje sva osjećanja aktera, i drži to tako dok god postoji.
    Zato je i volim. Fino ti to opisa . 🙂

  7. Nekako, slabi smo na fotografije. 🙂
    Hvala. 🙂

  8. Džaba ti govoriti sve to…mi smo nepismen, glup i primitivan narod koji nikad neće priznati činjenicu da nas vlada je*be sa svih strana naših rudimenata od mozgova..

  9. Fotografije, da…lijep opis. Ipak, velika šteta da se danas sve češće koriste na društvenim sajtovima tipa facebook i sl. (ako zanemarimo da u velikom broju takvih slučajeva fotografija ima vrlo malu vrijednost) umjesto da nekoga upoznamo vani na čistom vazduhu bez potrebe đavoljih maski i stotinu i jednog lica.

    Da ne duljim, respect.

  10. Ma samo dulji jer si na pravom putu… Tačno je to sve, ali čovjeku samo ostaje da kaže: šta'š.

Komentariši