Dnevnik jednog pjesnika

Rekoše mi: Gledaj oko sebe,
Život teče, osmijesima krojen
Nemoj biti zatvoren u sebe
Svijet je sa mnogo boja bojen

A ja ipak po svome sam htio,
U svome svijetu tražio spas
Nisu znali da sretan sam bio,
Nisu znali da sam im'o nas

Rekoše mi: Izgledaš mi tužan,
Uvijek zamišljen, i pomalo lud
Pokušaj biti nasmijan za sve
Pokušaj, vrijedi svaki trud.

Ja sam ipak sam bojio svoj svijet
Akvarel od misli, i na sredini ti
Nisam bio tužan, nisam bio lud
Ja sam bio sretan…
…jer postojimo mi.

19 Responses to “ Dnevnik jednog pjesnika ”

  1. ja nisam luzer ja imam nas a za svet ko te pita 😀
    djes’ Kazazazazozovicu nisam te prepoznala 😛

  2. @Avadon: Evo me bona, skrio se iza granja 😛

    @Tor… ovaj, Chantall: 🙂 + 🙂

  3. Imamo mi poseban dogovor… ja i krpelji.
    Nećemo jedni na druge. 😀

  4. Ma koga bona… i štoooo 😀

  5. Svako može imati *nas* i *vas* kad sebi zamisli 😀

  6. 🙂

    a sta cemo sad ? ja vec zamisljam nastavak *sa ocima i pogledom u njih *..

    kAD ce ?

  7. Tebi sve u očima…
    Da ti nisi oftamolog po profesiji 😛
    😀

  8. Uh, zar… pa, hvala druže… 🙂

  9. joj tebe Kazza.. pa naravno da se u ocima sve procita.. sta ce ti necije lijepe mehke i njezne ruke , ako mu ne mozes gledati u oci ?? :p

  10. Hajd eto, reći ćemo da si u pravu 😛

  11. svaka cast………ostadoh…baf..

Komentariši