Dnevnik jednog govornika

Šetao sam gradom. Bilo je negdje oko podne, a taj dan je bio jedan od onih gdje ti se, osim šetnje, ništa više ne radi. Tražio sam osmijehe ljudi, analizirao poglede, posmatrao okolinu. Uživao, jednostavno sam uživao.
Onda sam, slučajno prolazeći pored trga, ugledao skupinu ljudi kako slušaju nečije govore na podijumu. Znatiželjno sam prišao. Po stalnoj izmjeni govornika shvatio sam da je to mjesto gdje svako od nas može dobiti svojih 5 minuta. Jednostavno izaći i reći ono što želi, nekome ko želi slušati. "Zanimljiva ideja", pomislio sam.
Prelazeći pogledom po ljudima koji slušaju, u daljini, iza svih, ugladao sam jednog dječaka sa listom papira u ruci, kako se priprema da istupi na podij. Dječak je imao nekih sedamnaest godina, i po njegovim pokretima u mjestu, primjetio sam da je veoma uzbuđen. Čitao je sa papira, pripremao se, imao mnogo toga da kaže, čini mi se. Onda je zastao… spustio ruke u kojima je držao papir. Pomislio sam da je na njega red, da će se sada uputiti prema podijumu, ali nije… okrenuo se, rukama zgužvao papir, bacio ga u obližnju korpu i odšetao. Malo sam zbunjeno izgledao, ali sam se pribrao i potrčao prema korpi, uzeo zgužvani papir i otvorio.

"Zamisli, čovječe, da se budiš u svijetu koji brine o tebi… u svijetu gdje ti brineš o njemu. Zamisli da se budiš u svijetu gdje je tuđa tuga ujedno i tvoj problem, a tvoja tuga svačiji problem. Gdje ti je život stranca bitan kao i tvoj život jer, zaboga, ti brineš… suosjećaš.
Zamisli da se probudiš u svijetu gdje je svaki upućeni pogled prema tebi dobronamjeran, gdje je svaka riječ savjet, a svaka "pružena ruka" ne gleda svoju ličnu korist. Gdje ne postoji zlobni ljudski ego, oskrnavljeni moral, pogrešne ljudske vrijednosti, loše misli. Čovječe, zamisli.

Zamisli da se budiš u svijetu koji te drži na dlanu, koji te vodi kroz odrastanje, koji crpi ono najbolje iz tebe. U svijetu koji u tebi gleda osobu, a ne neprijatelja. U svijetu gdje napreduješ, ali ne na uštrb drugih… Gdje imaš sve, ali ne na uštrb drugih… Gdje si sretan, ali ne na uštrb drugih.
Zamisli da se probudiš u svijetu gdje su ubistvo i glad nepoznati pojmovi. Gdje je pojam ‘rat’ stvar prošlosti i ružnog sjećanja. Gdje je smrt djeteta od izlječive bolesti nezamisliva. Gdje je svako zlo zakopano. Gdje je utrka ‘u materijalnom’ sramota. Gdje je skromnost svačija vrlina.

Pa, čovječe… zamisli da se budiš u svijetu gdje svakog gledaš sa iskrenim osmijehom, a za uzvrat takođe dobiješ iskreni osmijeh.
Nije teško to zamisliti… pa zar je tako teško ostvariti?!"

Digao sam pogled sa papira i tražio dječaka. Želio sam ga dozvati, pronaći, otići za njim ali… izgubio se u masi. Shvatio je da će njegov glas biti "utušen" u orkestru drugih, loših, glasova. Nažalost, shvatio je. I otišao.

34 Responses to “ Dnevnik jednog govornika ”

  1. Dobar post..a malo iskrenih osmijeha 🙁

    Hajd’ nek’ jednu sad Balašević zapjeva ;))

  2. Hajd’, nek’ on zapjeva a ti Naspi još jednu… za večite krivce…

    …za treću smenu.

  3. Ma može :)))

    Mi koji smo krivi,nikad ne spavamo :)))

  4. Sad bih razbio svet od šale…
    …samo da je slučajno od stakla… eh…

  5. Baš…al’ svijet nije kriv što smo mi krivi 🙁

    Jbg..

  6. Znam da nije svet kriv… za sve je kriv Toma Sojer, takve knjige ne bi smele da postoje 😀

  7. dok nisam zaboravila, hocem da procitam “Dnevnik jednog srca” 😉
    sad odoh da citam post 😛

  8. Ti i tvoje srce… pih 😛

    Eto, biće… nekad… ako budem nagodan 😛 😀

  9. dobro samo pazi da ne bude montaza

  10. i prica ti je crnjak.
    sto nije moglo biti da decko se vrati i izdere pred svima 😛
    sto nije moglo biti da ti se popnes i kazes sta si vidio i najzad procitas to sto je napisano 😛
    sto je moralo ostati nijemo

    Et.
    Sto 😀

  11. Hahaha, znamo ko ovdje montira… (a nisam ja) 😀

    Nije moglo… zato što ja ne pišem bajke, moje su priče realne… 😛
    A, na ovakav način napisana priča, ostavlja mnogo veći utisak… barem se meni tako čini 🙂

    I da, pitaj tog dječaka što nije moglo drugačije… Ja samo govorim onako kako je bilo 😀 bleeeee

  12. Ma gadjat cu te po gradu montazom! 😀

    ja sam samo procitala nesto sto gledam svakodnevno.
    posustajanje, kukavicluk, odustajanje, predaja
    pih tebi

  13. 🙂
    Podržavam Avadon! Mora neko nešto konačno da kaže. Pametni, nemojte više popuštati.

  14. Oj, Vas dvije, oooj… 😀

    Lako je samo pricati… realnost je nešto drugo… realnost je takva da su mnogi govorili, i da su mnogi ušutkani, prije nego se njihova rijec daleko čula…
    Jednostavno, više se nema snage… Kad nema onih koji slušaju… Svi čekaju nekoga, govornika, i kada on završi oni zapljeskaju i upute se svojim kućama sa mislima u glavi: “Pa fino je ovaj rek'o, trebalo bi tako…” i odu na spavanje.
    Sutra se bude i nastavljaju po starom.

    E to je realnost.

  15. Je li realnost loša jer se nabrijavamo na to da je sve loše? Sve nešto kontam da više pričamo o tome kako stvari trebaju da stoje, našao bi se valjda neko aktivan da proba nešto pokrenuti… Ovako smo u kolektivnoj rezignaciji… Daj barem da se na bloggeru ubijedimo da stvari mogu biti drukčije?

  16. Ako je iko ZA, ja sam za…

    Ali i ja počinjem da gubim snagu jer, nemam načina, ne znam kako… Nije samo stvar u pričanju, treba se nešto i poduzeti… Ali kako, šta… Nije to mali korak, vjeruj mi…

  17. Ako skontate šta ćete uraditi zovite i mene, i ja sam ZA…

    Tužna priča,ali realna… Reala je tužna… Zna govornik-šutljivac da bi njegov govor gluha i pasivna gomila nazvala trla baba lan pričom…

  18. Ne bi bilo na odmet da i ti pokušaš nešto da skontaš… 🙂
    Pa da ti zoveš nas…

    Eh da, zna govornik…

  19. utopija….mjesto koje realno ne postoji…osim u nasim mislima…
    knjige i knjige o njoj pisane…

  20. Utopija, mjesto kojem moramo težiti i koje možemo dosegnuti…

    …i “izgoriti” u toj namjeri je dobra stvar.

  21. Koliko li ih je jos bilo sto su tako odustali..
    Mnogo, vjerovatno.
    Da nisu, ko zna… Mozda bi nam bilo bolje..

  22. Ma da smo samo slušali one koji nisu odustali…
    I tad bi nam bolje bilo. 🙂

  23. Iskreno, mislim da jesam…
    A još iskrenije, šta imam od toga. Sam sam nemoćan.

  24. pojedinci pokrecu stvari…..slijepa masa ih samo slijedi….

  25. nomatchesfound

    Uletim rijetko na blog. Rijetko! Kad mi se baš dade. I svaki put se, ne znajući, netko nadoveže na nešto moje, na neviđeno, na nespoznato. Počinje mi biti spooky. Kao da me netko vidi iako me ne vidi. Ili samo sanja zajedno sa mnom u stanju kolektivne svijesti… Ne znam, no da se objasnim: pisala sam ovih dana jednu kratku priču za jedan natječaj. “Deadline” je do sutra, a moja se priča zapetljala prije par dana u obavezama i u samoj sebi. Glavni lik je trebao nešto poduzeti po pitanju nečega, ali je danas došao do toga da samo “iskoči iz kože” i shvati u sljedećem trenutku da je i dalje u istoj pozi, probijen hladnim znojem. Namontiranim smješkom se ustao od stola i otišao u potragu za samoćom u svojoj sobici. Nije mogao ništa, kažem ti – nije. Stotinu je stvari htio uraditi, tisuću. Ali nije. Jer ne može. Takav je načinjen, od rođenja, da se mijenja i da ništa ne mijenja. Ni u prostoru, niti vremenu. Možda je samo previše gledao “Zvjezdane staze”, Prva zapovijed i te stvari… Ne znam.

    P.S. Hvala ti na ovom tekstu, mnogo je više u njemu od onoga na prvo čitanje. Pozdrav i pusa.

  26. @uljezu jedan: Problem je kad ti pojedinci imaju loše namjere…
    Masa to teško prepozna… ili ne želi da prepozna :/

    @nomatchesfound: Ja bih volio da pročitam tu priču. Zaintegrirala me. Ako ikako može.
    …hvala tebi na čitanju… i na shvatanju 🙂

  27. nomatchesfound

    Nije priča toliko intrigantna. 🙂 Al’ ok, ja sam jedna od onih koji napišu nešto i misle da je glupo kad pročitaju svoj uradak. :))) A može, čim ju dovršim i pošaljem. Ne mislim ju stavljati na blog, pa se pitam gdje da ti je pošaljem… Možeš mi javiti u privatnoj poruci.

  28. mirzaavdicevic

    Prica je super i sve je super..dobro je da se djecak nije vratio jer svijetom upravljaju mocni, a ne pametni. Odlican ti je blog. Navrati…

  29. Vidiš, svi su za. Još samo da odaberemo vođu i članove predstavništva. 😉
    Slažem se sa M, zašto priča nije mogla biti malo…više nasmešena? 🙂 Može se početi od malih stvari. Ne treba svi da budu zajedno, da se kreću u grupi. Možemo se i preko interneta dogovoriti. Na primer, kažemo: “Sutra, kada se probudimo i popijemo kafu, uzećemo 1KM iz svog novčanika, kupiti kifle za to, prošetati gradom i dati gladnima koji prose na putu, ostatak pticama u nekom parku.” I onda to uradimo.
    Toliko toga se može izmeniti, ali svako kaže da je on “samo čovek i da ne može ništa uraditi”. Ali, može. Svi to možemo. Zbog tebe će nekoliko ljudi, nekoliko ptica i nekoliko jutara biti srećno. I zbog njega i zbog nje, i zbog njih i zbog mene…da li je to dovoljno za početak?

    Ne želim postati dečak koji beži jer “shvata da će njegov glas biti ugušen”.

  30. Ti si jedno veselo biće koje radosno posmatra ovaj svijet. Ne, neću sada govoriti kako je svijet nešto sasvim drugo, okrutan i zao, negu ću reci da svi trebaju da se vode tvojim rijecima i da gledaju ljepšu stranu svega.
    Da sam te slušao na nekoj pozornici, sa ovim rijecima, dobila bi od mene veliki alpauz…

    Postani to što si naumila, molim te. 🙂

  31. Nevjerovatan si još uvijek. A te svoje priče bi trebao skupiti u jednu zbirku i pokazati cijelom svijetu svoju vještinu pisanja.

  32. A joj… Hvala dobra viloo 🙂

Komentariši