Dnevnik njih dvoje

On je nadasve bio njen zaštitnik. Bio je snažan, nesalomljiv… bio je sve ono što je tražila. Samo se uz njega osjećala sigurno i samo je sa njime mogla biti ono što jeste, potpuno oslobođena svih strahova i svih sličnih utjecaja iz okoline koji su se često poigravali sa njom nedopuštajući joj da ima apsolutni mir u mislima. On je bio ključ za taj mir… Mnogo su vremena provodili zajedno. Može im se, kada su jedno bez drugoga, pronaći uloga na ovom svijetu ali ipak svi su smatrali da, kada su zajedno, da jedino tada najbolje funkcioniraju i da su tada potpuno ispunjeni.

Prepuštala se njemu… dopuštala je da obavije dio njenog tijela svojim i da tako, mirujući, osjećaju jedno drugo. Nerijetko su, u takvom položaju, zaranjali dugo u noć. Onda, kada se noć pokaže u svom pravom "svjetlu",  ona je tada bila najvatrenija. Njeno vitko i elegantno tijelo je gorjelo pri samoj pomisli na njega. Nije se stidjela, i u svakom momentu je činila da i on osjeti dio njene vatre. Prelijevala se preko njega, topila se… svojim tijelom je prekrivala njegovo i uživala u svakoj sekundi dugog procesa kada se njih dvoje stapaju i postaju jedno. Bili su tihi, ali strast između njih je bila preglasna. Dodirivali su jedno drugo, razmjenjivali toplote svojih tijela. Dešavalo se da čitavu noć budu budni i da pred zoru shvate kako su oboje prestali postojati kao zasebni, a da nastavljaju postojati kao jedno. Bio je njen životni oslonac. Samo je uz njega mogla živjeti uzdignute glave i samo je uz njega mogla doticati nebo. Uz njega je gledala drugačije na svijet.
A on, on je bez nje bio prazan… on je bez nje bio ništa jer je ona bila sve ono što njemu fali.

A onda… desila se tragedija. Ona je prestala da postoji, njen život se ugasio. Njeno mrtvo tijelo su odvojili od njega. Nije htio i nije mogao da se pomiri sa time.
Ubrzo su ga upoznali sa novom svijećom ali, to nije bilo to. Kada svijećnjak izgubi svoju prvu svijeću, on se za života ne oporavi od toga.