Dnevnik jedne kutijice

Šta sam mogao imati, nekih 15-16 godina. To je doba presudno za donošenje životnih stavova, za spoznaju sebe kao živog bića te postavljanje mnogih pitanja na čije ćeš odgovore cijeli život tragati. A to je neki i smisao, je l'…

Naša kuća je bila uz rijeku. Otac se često šalio kako ćemo nabaviti ogromna vesla i jednog se dana malo odgurnuti te rijekom stići do mora. Do desete godine sam mu vjerovao, a poslije se slatko smijao i uživao u njegovim maštovitim dosjetkama. Majka je oduvijek smatrala kako je on neiscrpan izvor zanimljivosti i kako joj nikad nije dosadno sa njim. Njihov pogled nakon neke njegove šale sam shvatio tek u kasnim dvadesetim. Šta sam ja ranije mogao znati šta je prava ljubav…
Ogroman drvored, od ulaznih vrata do glavne ulice, pravio je gusti hlad te je bio inspiracija za sjajne igre koje sam smišljao sa svojim vršnjacima. Ljeto sam smatrao najkraćim godišnjim dobom… uvijek je bilo završeno kad je postajalo najzanimljivije i kada smo bili najviše zaneseni igrama. Ulaz u kuću je ukrašavao veliki trijem na kojem sam, premoren od cjelodnevnih ljetnih igara, ispijao hladnu limunadu i jeo svježe voće. Kuća je, jednostavno, bila san svakog prosječnog stanovnika, što zbog položaja, što zbog okoline.

Jednog dana, vraćajući se sa kratkog odmora, roditelji su donijeli razne stvarčice u kuću. Među njima je bila i jedna crna kutijica, nikakvog posebnog izgleda… ličila je na one škrinje sa blagom koje susrećemo u filmovima, samo u manjem obliku. Imala je i katanac. Shvatio sam da je samo za ukrasa, pa nisam obraćao posebnu pažnju na nju. Postavljena je u hodniku na niži radni ormarić. I to je bilo sve što sam znao o njoj jer, kako rekoh, nije mi bila interesantna.
Sve do jednom…
Stajala je ona tu pa, slagaću, i dva mjeseca dok me jednom nisu pozvali roditelji da mi nešto kažu. Stajali su tik do radnog ormarića na kojem je kutijica i čekali mene. Prišao sam.
"Sine", reče otac "vidiš ovu kutijicu…"
"Da…"

"U njoj smo tvoja mama i ja ostavili nešto naše i molimo te da je nikad ne otvaraš" govori mi zaključavajući katanac na njoj…
"Dobro… ok", rekoh…
"Dakle, nećeš?"
"Ne…"
"Nikada?"

Odmahivao sam glavom. "Dobro, hvala ti sine…" Otišao sam od njih.
Od toga trena ta je kutijica postala sve što me je zanimalo. Nikad je do tada nisam pogledao a kamoli otvorio ali tog trena se sve promijenilo. Bila je moja jedina misao, moja jedina zanimacija.
Prošlo je i sedam dana. Svaki dan sam prolazio desetak puta pored nje i svaki dan me je zvala, dovikivala… mamila me kao što miris cvijeća mami insekte. Imala je opojan utjecaj na mene. Bila je jedna ogromna neosvojiva tvrđava… tvrđava na vrhu najnepristupačnije planine zavejane snijegom, sakrivene maglom i zaštićene olujom, a njen katanac je predstavljao visoki bedem sa čeličnom kapijom i četom bradatih i strašnih stražara ispred.
Gledao sam je krišom, sjekao pogledom ali, rekao sam da neću…

Bila je veče. Roditelji su otišli kod prijatelja i ja sam ostao sam u kući. Znate već šta mi je bilo u glavi… crna mala, sa katancem, kutijica. Šetao sam oko nje. Moje desna ruka je ovlaš dodirivala njenu površinu upijajući njene neravnine. Bila je tako lijepa, tako tajnovita. Veo magije se uzdizao oko nje i tačno sam mogao da čujem "Abrakadabra" koje je dopiralo iz njene unutrašnjosti. Osjećao sam kako mi srce ubrzano radi i kako pucam od uzbuđenja u njenoj blizini. To isto ću osjetiti i desetak godina kasnije, kada se prvi dah moje sadašnje djevojke spuštao meni na vrat… a u meni toplota navire.
Nisam mogao da odolim. Da, obećao sam da neću ali… ali…
Otrčao sam po kratki čelični štap, od starog kišobrana, koji sam držao ispod kreveta u slučaju da mi provalnici uđu u sobu. Spustio sam kutijicu na pod i štap progurao kroz zakačku od katanca. Kutijicu sam obuhvatio nogama i, gurajući štap prema gore, polomio metalni lim na kojem se držao katanac. Tvrđava je bila osvojena.
Sav uzbuđen otvorio sam poklopac. U kutijici je bila jedna ceduljica. Uzeo sam je i raširio.

"Sine, neka te želja za znanjem i spoznajom uvijek vodi kroz život, ali ne pod svaku cijenu. Saznao si šta je u kutijici ali si izgubio povjerenje roditelja. Je li vrijedno?"

Te noći sam zaplakao.

11 Responses to “ Dnevnik jedne kutijice ”

  1. 🙂
    Tvoje su priče… really something, you know? 🙂

  2. Starci su bili dobro prefrigani al što je previše,previše-čuj izgubili povjerenje,stavili ti pod nos stvarčicu i strpljivo čekali,grozno,i ta rečenica unutra je nešto naše,pa šta će na hodniku.Ne znam,izvini al oni po meni nisu OK

  3. fasciniraju me tvoji postovi
    zaista ….

  4. PanonskiMornar

    Centaurea, tvoji komentari su… posebno cijenjeni, i dragi 🙂

    Putniče namjerniče, cijenjeni Gostu, hvala…

    @n: Samo su željeli da me nauče nečemu… i uspjeli su.
    A nije sad da su baš baš izgubili povjerenje… no, usjeli su da dopru do mene.
    To je poenta priče.

    @shizika: Zaista ti najposebnije hvala 🙂

  5. A zar ovo jednostavno nije druga verzija priče o raju i adamovoj jabuci?

  6. Vidiš, tu poveznicu nisam primijetio…
    Pa da, čovjek se mora naučiti kontrolisati i oduprijeti svojim željama; to jača karakter, i to je način odgoja, kako djeteta tako i Adama i njegove hanume 🙂

  7. Nije stvar odupiranja željama, ideja toga ide u smislu da postoji zilion stabala jabuke, a da ne govorimo o ukupnom broju stabala svih vrsta u tom rajskom prostranstvu, te da čovjek potegne baš za tim za što mu je rečeno : Ne!

    Dakle, uživaj do besvijesti u svim jabukama što postoje, što nadalje znači neodricanje od uživanja, samim tim i od svih želja – OSIM jedne…

    Bit je u nečemu sasvim drugačijem, a što se proteže od iskona – čovjek sigurno od svog postanka uvijek postavlja ista pitanja. To se može upravo povezati sa tim ‘napretkom čovječanstva’ koje ti povremeno obradiš, jer kad vidiš ovo – uvjeriš se da se zaista nismo ni pomakli.

    zadeverah se.. 😀

  8. Ali, ne možeš reći da postoji mnogo stabala jer, čim je rečeno da se to specifično stablo ne dira, ono je automatski postalo jedino od svoje vrste, te ga se ne može miješati sa ostalim stablima. Iako se ne zna po čemu je posebno i jedino, ono to jeste, i samo je bitno doći do upravo njega a ne bilo kojeg drugog stabla.

    A slažem se da je to od iskona… to je crta neodvojiva od nas, i samo nam ta crta daje želju za napredovanjem (druga je stvar što mi tu želju ne možemo iskoristiti u pozitivno napredovanje, nego je iskoristimo za svoje egoističke porive)
    🙂

Komentariši