Dnevnik proljetnog pljuska

Na grad se obrušila kiša. Veliki kišni oblaci su smanjili vidljivost i dobijao se osjećaj da grad gubi boju. Moja mašta je vidjela da se gotovo sva sprana boja grada, u potocima kiše, slijeva niz trotoare do najbližih odvoda. Ipak se žuta boja sa zgrada zadržavala ispred ulaza u iste, stvarajući velike žute lokve, dok je plava, sa tendi uličnih prodavnica, odlučno pronalazila svoj odvod ukrašavajući rubove glavne ulice duž koje se slijevala. Zelena iz obližnjih parkova nije mogla da pronađe izlaz. Prozirne vlati trave i blijedo lišće sa niskog rastinja stršali su u pomenutim parkovima iz tek nastalog zelenog jezera oko njih. Parking sa dosta auta je bio šaren… izgledao je kao paleta profesionalnog slikara u trenu njegove najveće inspiracije. Sve je bilo… lijepo.

Ti si stajala na raskrsnici, pognute glave, u lokvi crvene boje. Da, to je boja sa tvog mantila, shvatih. Prišao sam ti nečujno…
Kovrčave vlasi kose koje pamtim od prije bile su skoro pa ispravljene. Kiša je učinila svoje… Osjećao sam miris tvog šampona. Savijenim kažiprstom desne ruke sam prišao do vrha tvoje brade i laganim pomicanjem dizao sam ti glavu. Pri tome si zavodljivo otvarala oči i čekala da nam se ukrste pogledi. Kiša je nepažljivo udarala o tvoje lice i neodoljivo kvasila tvoje usne. Ponavljam, neodoljivo… čak i za mene. Poljubio sam te.
Tad kiša naglo prestade. Oblaci se raširiše i dopustiše suncu da baci svoje zrake na crno-bijeli grad te mu vrati boju. Zajedno smo gledali kako tvoj mantil poprima jarku crvenu boju i nasmijani, sa rukom u ruci, odšetali niz glavnu ulicu.

4 Responses to “ Dnevnik proljetnog pljuska ”

  1. Kakvog joj je mirisa kosa?

  2. PanonskiMornar

    Mirisa proljeća?!

    Ne znaš za šampon od proljeća? 🙂

Komentariši