Dnevnik jednog izazova

A tako se nenajavljeno dese ti trenuci…
Prosto se čovjek iznenadi, i prosto ne zna recept njihovog prizivanja, način nastajanja…
A unutar jednog takvog trenutka nauči se o životu više nego u desetak proživljenih godišnjih doba.

Riječ je o onome kada se, nađeni u bilo kakvom okruženju i događaju, "izvučemo", u mislima,  iz atmosfere i na sve to gledamo ne iz trećeg nego iz n-tog lica. Nemojte mi reći da se nijednom niste tako zamislili… zamislili nad sobom i nad okolinom, zamislili nad ljudima i njihovim pokretima, gestikulacijama… zamislili nad bučnom pokretnom masom, kolonom automobila i mješavinom neugodnih zvukova… zamislili nad prostranom ravnicom, nad krovovima kuća, nad logorskom vatrom, osobom do sebe… zamislili nad vjetrom nošenim lišćem, nad dječjom igrom… zamislili nad zamišljenim ljudima. Dobije se osjećaj kontrole situacije, potpunog razumijevanja i savršene smirenosti. Okolina i događaj, kakav god da je, potpuno utihne, a mi budemo na najvišem nivou svjesnosti. Onda gledamo na sve sa potpunom jasnoćom i sa osjećajem unutarnjeg zadovoljstva.
Ali, to je tako nestabilno stanje. Nije nam navika pa se osjećamo kao gost takvog stanja i čim shvatimo to, taj trenutak prestane te se vraćamo u realnost.

A naučiti vladati takvim trenucima… to je tek izazov.

2 Responses to “ Dnevnik jednog izazova ”

  1. ja se u tim momentima pitam “sta ja radim medju ovim ljudima” ..je l na taj dio mislis 🙂

  2. Da, i to se može ubrojati… 🙂

Komentariši