Dnevnik jedne udaljenosti

Daljina je relativan pojam. Einstein je to donekle objašnjavao zakrivljenošću prostora i tako sličnim teorijama… Bojim se da je zbog svog, čisto naučnog, pogleda na svijet sam sebi gradio zidove do mnogih saznanja… Slažem se da je logika i nauka jedini ispravni način ali nas često može nelogičan, ljudski i osjećajan nastup dovesti do najlogičnijeg i najistinitijeg rješenja.

Putujem vozom… vozom prema kojem imam podijeljene osjećaje. Drag mi je kad me vodi Njoj a mrzak mi je kad je mu je lokomotiva usmjerena u drugom pravcu. Mrak je i, naslonjen na otvoren prozor, dopuštam da mi hladni vjetar udara o lice iako svjesno rizikujem prehladu ili nešto slično. Slušalice u ušima mi nadglašavaju zvuk "svađe" između šina i točkova koji bezobrazno klize po njima znajući da im to smeta i da se na to ljute. Kroz mrak se nazire samo pokoje svjetlo iz kuća nakićenih po brdima, slučajnih automobila koji se takođe vraćaju odnekle i reklama sa tržnih centara ili manjih samoposluga. Uglavnom, preovladava mrak. Moje misli su stavljene na jednosmjerni režim rada upućen prema Nekome od koga me taj mrski voz udaljava.
"Trza" me poznat okoliš… Moja stanica je na redu a svo to "dugo" putovanje je proteklo za, slagaću, 310 trenutaka… tako neprimjetno.

Izlazim iz voza i shvatam da je zaista daljina relativan pojam. Međutim, ja to shvatam na drugačiji način. Dok se misli bave stvarima poput Nje, sve udaljenosti gube svoj ponos i postaju kratke… na svaki od četiri kraja svijeta se dolazi za tili čas… odlazak do posljednje galaksije se učini u pauzi za kafu a jednim korakom se pređe Grand Canyon. Sve mjere za dužinu gube smisao, i sve postaje tako blizu, i sve postaje tako nevažno…
Osim… …

Komentariši