Dnevnik jedne starosti

Nepomično sam gledao u to, odveć staro, lice bez emocija. Ono je odbrojalo toliko jeseni i pozdravilo toliko osoba da su te brojke isuviše teške.
Vrijeme ima tako čudnu moć… oružjem zvanim bore guta svaku emociju koju bi sjećanje iskazalo na licu. Hirurškim putem, iz sjećanja, uklanja najdragocjeniji dio… ostavlja samo puki zapis, puki slijed događaja koji tada izgledaju kao da su se desili nekome drugom. Naviru često sjećanja na to staro lice, dovuku se iz najtamnijih moždanih odaja, probiju se kroz lancima zaključana vrata zaborava, ali ih samo prepoznamo po govoru… ekspresija na licu je postala nepoznat pojam. 

Gledam u to staro izborano lice, oči koje su vidjele toliko dobra i zla, kosu koja je boju ostavila vjetru da je raznese po livadama… uzimam ruke kroz koje je krv kolala u nezaustavljivim valovima a sada teče tiše od šumskog potoka… posmatram sve to… u nadi da ću doseći tajnu života.
…a staro lice ne brine o tome. Ono je tajnu proživjelo.

2 Responses to “ Dnevnik jedne starosti ”

  1. Da… na njih vrijeme ne može utjecati… 🙂

Komentariši