Dnevnik jednog zaborava

I šta na kraju ostane…
Pepeo pepelu, prah prahu.
Sve što je svjesno ono je i živo, a samo živo može da pamti. Ali, živo i umire. Živo ima početak i kraj… živo je imaginarno.
Neživo ne umire, ali neživo i ne pamti. Neživo može biti oduvijek i zauvijek. Ali, neživo nije svjesno i neživo nema sjećanja.
I ko će onda da svjedoči o proteklom vremenu; o događajima?!
Ako ostavimo zapise neko mora da ih tumači…
Ako ostavimo tumača on će da umre.
Ispred smrti mi smo nemoćni.
I nakon svega samo pepeo i prah.

I šta na kraju ostane?!
Na kraju ostane samo zaborav…

3 Responses to “ Dnevnik jednog zaborava ”

  1. Dio tog zaborava cemo postati svi,iskljuivo zbog nase nemoci pred okrutnom smrcu.

  2. A kad “umre” tek onda živi…vječno
    Moglo bi , zar ne

  3. @chocolata: Svi i sve oko nas…

    @bezsrca: “Živi” samo dokle je sjećanja…
    O zagrobnom životu ne bih sad 😀

Komentariši