Dnevnik jednog dvoboja

Kratko me je pogledao.
Oblaci su tačno znali kako da upotpune atmosferu. Siva sjena se kretala sa desna na lijevo, spuštala se niz krovove kuća i bez šuškanja je pokušavala prekriti prašnjavi put podvlačeći se nama ispod čizama. Svih 113 stanovnika tog malog gradića je čekalo svog novog heroja. Krili su se iza prozora svojih kuća, vrata krčmi ili napola praznih buradi vina. Jedan se krio iza svoje krave. Svi su čekali ime koje će kasnije punih usta izgovarati, i onoga koga će častiti do kasno u noć.
Pogledao me je drugi put i zadržao pogled. Ona cigareta mu nije nikako pristajala… dim koji je stvarala zadržavao se ispod šešira ne dopuštajući mi da vidim ima li straha u tim očima. Jedino mi se svidjela njegova kožna jakna; kao mlad i neiskusan nisam mogao da priuštim jednu takvu sebi. On ipak nosi mnogo godina u svom srcu, mnogo odrađenih i dobro plaćenih poslova, i mnogo čahura na kojima su imena svih njegovih žrtava.

Bio je ljevoruk. Krajičak desnog oka sam zumirao na njegovu lijevu ruku i pomno pratio vibracije kažiprsta. Ostatak vida sam uperio u njegove oči boreći se sa gustinom dima cigarete i tražeći njegove zjenice. Njegov revolver je virio iz futrole čekajući da potroši još jedan metak na čijoj čahuri će biti novo ime… ovaj put moje. Tišinu koja je vladala sam samo zamišljao tik pred smak svijeta. Čekali smo jedan drugoga… čekali smo neki znak a iz poštovanja prepuštali prednost jedan drugome.

Sjena je već prekrila naš gradić; podvukla se ispod naših nogu i dala okolini dozu tamne boje. Oblaci su sa sobom donijeli i blagi povjetarac. Upravo je on, u jednom od svojih slabašnih naleta, pokrenuo par listova koji su sa obližnjeg oraha završili na krovu jedne od kuća. Jedan je skliznuo sa krova i krenuo da pada na put tačno između nas dvojice. To je bio taj znak, obojica smo to znali. Čekajući da list padne na tlo, sekunde postaju decenije. Naše su se ruke približavale revolverima; kažiprst je ubrzano radio a vjetar je bio zadužen za melodiju.
List je konačno pao…

Zadržao sam njegovu kožnu jaknu i do jutra besplatno pio u krčmi kod Joe-a.

5 Responses to “ Dnevnik jednog dvoboja ”

  1. Nevjerovatno je kako umiješ… 🙂

Komentariši