Dnevnik jednog plamena

Pokušaću opisati, kroz razlomljena sjećanja, ono što mi činiš…

Zima je. Jaka.
Dijete sam, pet godina. Galama druge djece; vani smo, u snijegu. Igramo se, već duže vrijeme.
Postaje mi suviše hladno i želim kući. Ali, kuća mi je daleko… osjećam strah jer se bojim hladnoće.
Žurim kući… čujem svaki svoj duboki udisaj i svaki načinjeni korak.
Tresem se i, gotovo da naviru suze. Ali, i dalje žurim…
Kuća mi se oslikala u daljini a val smirenosti me preplavi.
Ulazim, mama skida odjeću sa mene i pita “Pa gdje si ti do sada?!” ne očekujući odgovor nego, eto, pita iz brige…
Ja samo posmatram svjetlost koja dopire iz susjedne prostorije. Svjetlost pripada kaminu i samo čekam da sjednem pored njega, da se zgrijem, jer on je sve ono što mi treba.
Presvučen sam i trčim prema kaminu u kojem plamen vatre otmjeno pleše, bez ikakvog ustručavanja.
Tog trena sve postaje nebitno. Osjećam se ugodno, toplo i sigurno. A dijete, kad je zadovoljno i sretno, ono to ne krije… osmijeh mi je na licu, pjevušim i igram se sa rukama praveći sjene. Pucketanje vatre daje tako lijepe zvuke. Svijet više i ne postoji… postojimo kamin, i ja, i toplota koja nas veže, i to je sasvim dovoljno da jedan klinac bude sretan.

Sada sam odrastao. Moji prohtjevi za sreću su postali mnogo veći, moje želje su veće. Imam planove, nadanja, maštanja… ko će sve to ispuniti?!
Taman sam se pomirio sa time da je sve to nemoguće doseći, i onda si se pojavila ti.

Eto, to mi činiš svakog trena kad te vidim. Možda nije romantično za reći ali, ti si moj “kamin”.

Komentariši