Dnevnik jedne riječi

Ne primijetismo kad i ne primijetismo kako ali, dođoše vremena kad izrečene riječi vrednujemo po jačini tona a ne po značenju. Dođoše vremena kada značenje riječi primjećujemo samo na “daskama koje život znače”, a čim kročimo van tih odaja vrijednosti se gube. Zar izgradismo te odaje samo da nas podsjećaju na to šta smo imali i kako smo komunikaciju cijenili?!
Vrijeme ide unazad; putanja nije samo silazna nego i povratna. Više nije bitno šta se kaže riječima nego na koji način. Uzvici kao vrsta riječi izbijaju na vodeće mjesto. Ko još mari o imenicama i glagolima… kome je to stalo da sklopi proširenu rečenicu i iskoristi par novih riječi, kada jedan uzvik sadrži sve što je taj napaćeni mozak htio da kaže.
A ko sam ja da krivim takav mozak kad će naići na razumijevanje većine…

I tako, ne primijetismo a vratismo se našim precima.
Živjeli uzvici.

6 Responses to “ Dnevnik jedne riječi ”

  1. mjuliecarolina

    imaš težinu u riječima.

  2. A takav je i post… Vidim da si shvatila 🙂

  3. ‘Pogodi me teška riječ’ 🙂

  4. Ionako smo se učahurili u pećine…još nam toljage fale 😛

  5. E upravo to… još samo da otkrijemo vatru 😀

Komentariši