Page 1
Standardni

Dnevnik njih dvoje

On je nadasve bio njen zaštitnik. Bio je snažan, nesalomljiv… bio je sve ono što je tražila. Samo se uz njega osjećala sigurno i samo je sa njime mogla biti ono što jeste, potpuno oslobođena svih strahova i svih sličnih utjecaja iz okoline koji su se često poigravali sa njom nedopuštajući joj da ima apsolutni mir u mislima. On je bio ključ za taj mir… Mnogo su vremena provodili zajedno. Može im se, kada su jedno bez drugoga, pronaći uloga na ovom svijetu ali ipak svi su smatrali da, kada su zajedno, da jedino tada najbolje funkcioniraju i da su tada potpuno ispunjeni.

Prepuštala se njemu… dopuštala je da obavije dio njenog tijela svojim i da tako, mirujući, osjećaju jedno drugo. Nerijetko su, u takvom položaju, zaranjali dugo u noć. Onda, kada se noć pokaže u svom pravom "svjetlu",  ona je tada bila najvatrenija. Njeno vitko i elegantno tijelo je gorjelo pri samoj pomisli na njega. Nije se stidjela, i u svakom momentu je činila da i on osjeti dio njene vatre. Prelijevala se preko njega, topila se… svojim tijelom je prekrivala njegovo i uživala u svakoj sekundi dugog procesa kada se njih dvoje stapaju i postaju jedno. Bili su tihi, ali strast između njih je bila preglasna. Dodirivali su jedno drugo, razmjenjivali toplote svojih tijela. Dešavalo se da čitavu noć budu budni i da pred zoru shvate kako su oboje prestali postojati kao zasebni, a da nastavljaju postojati kao jedno. Bio je njen životni oslonac. Samo je uz njega mogla živjeti uzdignute glave i samo je uz njega mogla doticati nebo. Uz njega je gledala drugačije na svijet.
A on, on je bez nje bio prazan… on je bez nje bio ništa jer je ona bila sve ono što njemu fali.

A onda… desila se tragedija. Ona je prestala da postoji, njen život se ugasio. Njeno mrtvo tijelo su odvojili od njega. Nije htio i nije mogao da se pomiri sa time.
Ubrzo su ga upoznali sa novom svijećom ali, to nije bilo to. Kada svijećnjak izgubi svoju prvu svijeću, on se za života ne oporavi od toga.

Standardni

Dnevnik jednog bug-a

Na hitnom sastanku, šef kadrovske službe i koordinator aktivnosti bug-ova obratio se svojim uposlenicima:

"Pogledam oko sebe i šta vidim?! Ono što vidim nimalo mi se ne sviđa. Računarska tehnologija napreduje nevjerovatnom brzinom a mi nemamo adekvatan plan kako da tome stanemo u kraj i vratimo svijet istinskim prirodnim vrijednostima, a ujedno čovječanstvu zadamo jedan veliki udarac i osvetimo se za to što nas stoljećima gaze i ubijaju ne pridodajući tome veliku pažnju. Mislim da je dosta toga!
Nedavni gubitak našeg vrijednog člana prevršio je svaku mjeru. Godinu dana se borio, odupirao se operativnom sistemu, odupirao se svim aplikacijama… obitavao na desktopu naše žrtve u vidu nepostojećeg fajla izazivajući gnjev vlasnika računara i spremajući se za veliki udarac da bi na kraju podlegao pritisku najsavremenjieg softwerskog rješenja te dao život za našu misiju. Izbrisan je, ali je ostao u našim srcima i mislima.

Svi se sjećamo hrabrih pionira ovog našeg plana. Svi se sjećamo davne 1955. kada su krv prolila naša dva priznata člana iako, moramo priznati, zadatak nije bio nimalo lagan. Prvi pionir je trebao da uđe u glavni kondenzator na Eniacu, izazove kratki spoj i svojim vriskom da znak drugom pioniru da dokrajči preostale dijelove kondenzatora gazeći po njima najučinkovitijim ljudskim oružjem za masovno uništenje naše populacije – ljudskim cipelama. Ima li boljeg načina za nanošenje poraza neprijatelju, od korištenja upravo njegovog oružja?! Činilo se da nema sve dok, zbog zapetljaja pertli u ključnom trenutku, zadatak nije propao, a žrtvovanje prvog pionira postalo uzaludno. Očito nismo još najbolje ovladali cipelama, te nismo naučili da kontrolišemo to nevjerovatno oružje… a svi znamo onu poznatu "Power is nothing without control".

Je li želimo da nam se to ponovi?! Je li želimo da nam te male nespremnosti upropaste planove?! Zar smo toliko nesposobni… Ovakve stvari trebaju da nas nauče i osvjeste,  i učine nas još spretnijim za taj veliki poduhvat.
Dakle, drugovi i drugarice, ujedinimo se i dokrajčimo tehnologiju!"
(A sada minuta šutnje za naše žrtve)

Standardni

Dnevnik jedne priče

Nije se uopšte morala truditi da bi bila neobična. Čak je, možda, zbog navika i utjecaja okoline podsvjesno htjela biti kao sve ostale priče ali, jednostavno, to nije tako išlo.

Njeno rođenje se desilo jedne februarske zime. Već se šaputalo kako je snježni sag dotrajao te je vrijeme, poslušavši ta šaputanja, lagano povlačilo taj bijeli prekrivač. Oni vrlo spretni su već mogli da koračaju a da ne nagaze na posljednje ostatke zime i znakove da je ona, u svom pravom obliku, bila tu. Oni nespretni su morali da još koji put ugaze u naslage pahulja, redane jedna na drugu i vezane zagrljajima.
Dakle, u takvom okolišu ova priča je doživljavala svoj uvod. Ona ne bi bila čudna da na samom uvodu nije bila atipična. Mnoge priče čekaju do raspleta da bi pokazale svoju posebnost no ova, ona nije mogla da čeka… jer drugačije nije znala. Zbog tako neobičnog uvoda, zaplet priče se nije mogao prepoznati. Zaplet je bio neki normalni nastavak uvoda. Ne, nije bio nastavak… više će biti da je bio sastavni dio uvoda. Da, zaplet i uvod su bili jedno… isprepleteni i složni kao cjelina. Neodvojivi.
Neobična priča, rekao sam vam.

Vrhunac… heh… biće čudno kad vam kažem no, ova priča nije imala jedan vrhunac. A zašto… pa, u svakom novom pasusu je doživljavala novi. Rastuća funkcija, nešto tipa kvadratne ili kubne. Čitalac taman pomisli "To je to…" a već u sljedećem redu doživi novi "šok". I gdje da se svrsta ovakva priča…
Preokreta nije bilo. Prosto i jednostavno, bez velike filozofije.
Kao ni raspleta.
A ni kraja.

Čista, prosto neobična, čudna i atipična, rastućo funkcijska priča.
Da nacrtam grafik?

Standardni

Dnevnik jednog trenutka

Konačno smo navukli prekrivač i preko glava. Pazili smo da rubovi budu savršeno zategnuti, a da ispod prekrivača ne dopire niti jedna zraka svjetlosti.

Oduvijek sam je "osjećao" preko tri stvari; pogleda, mirisa i dodira. Sve tri su se ispreplitale na način da se, izostavljanjem bilo koje, ruši kula od karata… barem je na mene to ostavljalo takav utisak. Međutim, željela je da me nauči da "živim" drugačije… da u nedostatku jedne stvari, iz druge dvije izvučem maksimum i popunim prazninu svojom maštom.

Ostali smo ona, ja i prekrivač. Nisam joj vidio ni obrise. Stavio sam svoju ruku njoj na lice i prelazio preko njega spuštajući se ka vratu. Čuo sam samo disanje. Ruka je pravila zaokret na dnu vrata penjući se do ramena. Osjetio sam kako se lagano stresla uz poznato "ssss" koje joj je prešlo preko usana. Nadlaktica je bila jedan dug put… ali, nisam želio da žurim. Gledao sam je dodirom. Vjerujte mi, to je isuviše težak poduhvat kada ste u apsolutnom mraku. Nakon dugog puta, došao sam do lakta što je značilo da na slici nje, koju sam usputno kreirao, dodajem blagi prevoj. Njen miris sam mogao, tek tada, da doživim na pravi način. Tako istančan i jak dopirao je do mene, a ja uživao sa svakim novim udisajem. I podlaktica je preživjela analizu te sam došao do kraja njene ruke. Shvatio sam da na ruci ima "manu"… to je bio razmak između prsta. Popunio sam to svojim prstima i tek tada ništa nije nedostajalo. Nasmiješila se.

Približila je svoje lice meni i, kad smo bili tik jedno uz drugo,…
Mislim da je ostatak priče suviše intiman. Možda nastavak nikome nije zanimljiv, ali nama je sve. I nekad je najbolje ostariti sa trenucima koje samo vas dvoje znate. U protivnom, ne bi ni približno toliko bili vrijedni.

Standardni

Dnevnik

Bila je sve samo ne obična.
A bila je i noć, da… ni ona nije bila obična.
Bilo je i hladno, pa toplo. Bilo je lijepo.
Bijaše vatra. Neobična, čudna, hladna.
I piće bijaše. Epsko.
I pogled… i osmijeh bijaše.
I ništa ne bi obično.
Sve bi posebno.

Standardni

Dnevnik jednog događaja

Sve je trajalo svega par sekundi. Vrijeme je okrenulo svoju putanju za devedeset stepeni. Ništa više nije bilo isto.

00:00 sekundi – Početak. Tren. Djelić vremena nakon kojeg nema povratka.

00:63 – Čudna tišina; strašna. Zatišje. Majka čeka zeleno svjetlo na semaforu. Tišina joj smeta, stvara joj nelagodu. Roditeljski instikt govori da će biti nešto loše. Baca pogled na svoje dijete u kolicima; boji se za njega. Ono spava. Ono ni ne sluti, ni ne pomišlja. A majka se boji.

00:95 – Obližnji park. Djevojčica se igra sa lutkom i u tom trenu se strese; prepadne se. Ispušta lutku i okreće glavu ka jugu. Gleda…
Starac stoji nepomično pitajući se šta se dešava; šta mu to remeti mirnu šetnju.

01:13 – Jarka svijetlost sa juga obasjava sve. Majka rukama poseže ka djetetu, prikrivajući mu glavu.
Djevojčica iz parka zatvara oči i mršti se u licu; lutka je u padu.
Starac duboko uzdiše i vadi ruke iz džepova, instiktivno, u želji da njima pokrije lice. Čuje se uplašeni pseći lavež.

01:88 – Buka, ogromna buka. Neopisiv zvuk prekida tišinu sa velikom strašću. Svima zuji u ušima. Svi su uplašeni. Majka se čitavim tijelom baca na kolica; dijete se budi.
Djevojčica bježi… zamahuje svojom dugom kosom i bježi. Lutka udara od zemlju.
Starac ruke podiže ka ušima i gubi ravnotežu. Koljena mu klecaju i sve su prilike da će pasti.
Pas cvili, ali ni on to ne čuje.

02:22 – Oblak prašine, dima, kamenja, i svega pokupljenog usput, nošen na velikom udarnom valu, preplavljuje čitavo područje. Sve briše sa lica zemlje. Dječija kolica nestaju u trenu. Sve nestaje… Djevojčica i starac su već dio prošlosti. Kuće, drveće… cesta, ograde… ničega nema.

02:49 – Tišina, čudna tišina. Strašna. Razlivena preko pustoši.

Čovjek je iznjedrio ono najgore iz sebe. Čovjek je pokazao da može biti toliko zao, da sve dobre osobine mogu biti zauvijek zaboravljene.
Bačena je prva nuklearna bomba. Nije bačena na nekoga tamo, ne, bačena je na sve nas. Skrivajući se iza zastora argumenata da je to urađeno samo da se zaustavi rat, da se zaustavi zlo, čovjek ni ne zna da je ustvari time započeo jedno još veće zlo. Dosegao je vrh nehumanosti, vrh nemorala.
Ako je naša prošlost jedno visoko stablo, gdje je svaki događaj jedan urez na stablu, jedna neravnina… na mjestu ovog događaja stablo je slomljeno.

Standardni

Dnevnik jedne mašte

Svakome je nešto teško. Nekome nešto, a nekome neko drugo nešto. Jedno nešto, a za svakoga različito. I svi mi iznalazimo načine da izađemo na kraj sa svojim nešto. Neko poredi svoje nešto sa tuđim, pa se tješi da je drugome teže. Neko se namjerno zaokupi nečim da zaboravi na svoje nešto. Neko plače, a neko smijehom prikriva… neko šuti.

Mene moje nešto "uhvati" kad sam sam. Šunja se, proviri da vidi ima li koga, pa me zaskoči. Često se sretnemo u hladnim zimskim noćima, kao što je ova, kada hodam ulicama svog ili tuđeg grada, stisnut u svoju odjeću razmišljajući o onom dijelu tijela po kojem mi je najviše hladno. Onda dođe nešto, uvuče mi se u misli i postaje nemirno. A ja se onda borim…
Moje najjače oružje je mašta. A nešto se boji moje mašte. Zna da tada prelazi u drugi plan, da biva zaboravljeno. A ja maštam o svemu… Izokrenem svoju realnost, svoju okolinu, pa mi bude zanimljivo. Od prolaznika "pravim" pingvine, od zgrada vidim ogromne čokolade. Drveća postaju čudovišta, strašna i velika. Ulične lampe sa savijaju preko ulica gradeći mostove, a automobili postaju čamci. Klupe su violine, a zaljubljeni parovi na njima gudala. Moja ulica se odmotava kao dugi ćilim, a lokve na njoj postaju šare. Sve se mijenja…
Vadim ruku iz džepa i u njoj vidim kist… počinjem da crtam. Hladno zimsko nebo kitim zvijezdama, crtam komete. Onda obrišem crnu boju sa neba pa nacrtam sunce. I smijem se…

Tada shvatim da sam došao do kraja svog puta, i sjetim se da jedno nešto pokušalo da "ubije" ovaj zadovoljni osmijeh. Mašta je, po ko zna koji put, bila jača.

Standardni

Dnevnik jedne pozornice

Da je čitav svijet publika a ja na pozornici, ja bih samo ćutao. Nek’ kroz moju tišinu čuju ono što govorim, što ima da kažem. Nek’ kroz moju tišinu osjete gnjev u meni. Neka im moja tišina bude kazna.

Da je čitav svijet publika a ja na pozornici, ja bih samo gledao. Nek’ u mom pogledu vide razočarenje u njih. Nek’ u mojim očima vide protraćeno djetinjstvo, izgubljene godine prošarane metcima mnogih ratova, krike dječijih želja i obrise neostvarenih snova.

Da je čitav svijet publika a ja na pozornici, ja bih samo slušao. Da čujem šta imaju da kažu, da vidim kako se brane… da osjetim zamuckivanje prilikom laganja, drhtaj u glasu. Da čujem njihovu šutnju pred velikim sudom.

Da je čitav svijet publika a ja na pozornici, ja bih stavio masku. Da im ne dopustim da me vide slomljenog… Da im ne dopustim da se gozbe mojim porazom. Da prikrijem strah. Što da vide moj neuspjeh, što da čuju udar mojih koljena od zemlju kada, od iznemoglosti, klonem.

Da je čitav svijet publika a ja na pozornici, ja bih glumio.

Standardni

Dnevnik jednog putovanja

Jesam li vam pričao o tome koliko ja volim vozove…
Često volim putovati sam. Tad imam vremena da se naslonim na prozor u vagonu i da razmišljam. O čemu?!… Pa, o nekoj Njoj, o sebi, životu… o flori i fauni, o atomima… muzici, smislu, problemima… prvom biciklu, svemiru, najvećem strahu… najvećoj želji.
Volim zvuk koji prave točkovi kada prelaze preko sastava šina. Volim i onaj šum koji pravi dosta razgovora ljudi oko mene, a ja, onako isključen, sve te razgovore zanemarim pa nastane nerazgovijetna melodija.
Prolaze kuće, drveća… Prolaze čitava brda, promiču pored prozora… Prolaze ljudi, životinje, kreće se i nebo. Gledam radnike na željeznici koji, još uvijek kao nekad, stoje i ponosno salutiraju mašini. Plavo odijelo i crvena kapa… uvijek isti izraz lica. Gledam ravnice, pašnjake… Krovovi kuća, dim iz dimnjaka… Stabla, usamljena, savijena. Šume, livade, polja… Sve teče, prolazi. Prolaze i gradovi, čitavi.
Prozor vagona upije toliko prizora i slika da ne mogu stati u stotine… ma hiljade foto albuma. A meni se u glavi vrte stihovi…

"…zato topim u vinu
čitav svet, jer u čašu
može svašta da stane…"

Pa onda "skratim" pogled… Gledam u prozor, u neku njegovu neravninu, mrlju. Nađem neku tačku i analiziram je. Tada sva okolina van prozora prelazi u drugi plan i tvori se nejasna slika. Boje se razliju, nastaju pruge od boja. Jesen je, pa je sve to još više izraženo. Svijet van prozora se pretvara u prizor iz filma "What Dreams May Come". Žuta sa lišća, zelena od trave… malo plave sa neba, malo smeđe od stabala. Bijela od ovaca, crna od čobana. Crvena je poneka jabuka, a neka pak zelena. I sve su tu da meni tvore savršenu sliku. A meni se u glavi vrte stihovi…

"On a long and lonesome highway
east of Omaha…
you can listen to the engines
moanin’ out it's one note song…"

E pericoloso sporgersi, piše pri dnu prozora… Slušam se kako se trudim da to izgovorim talijanskim naglaskom. Naslućujem značenje…
Vraćam pogled kroz prozor… Panta rei.
Volim da putujem sam, volim vozove.

Jesam li vam pričao o tome?!…

Standardni

Dnevnik jedne čekaonice

Pogledam na sat. Ekspresijom na licu pokazujem svoje nezadovoljstvo položajem kazaljki.
Pogledam starca, stolica preko puta. Osjetim kako mi pogledom i crtama lica kaže: “Sinko, strpi se… vrijeme je to. Sa njim moraš znati.”
Gledam u plafon… pa u ruke na koljenima. Igram se prstima. Sa dva prsta koračam po desnoj nozi. Shvatim da nisam sam pa prestanem. “Nije me valjda niko vidio”, razmišljam.
Trljam čelo, sporo… najsporije… Tako zadajem “udarac” vremenu. Prkosim mu… Mislim da ga ubrzavam ako sebe usporim.

Starac nije nervozan. “Prošao” je on čekaonica u svom životu. Znam ja da je naglasak na navikama ali, želim li da se naviknem na čekaonice?!… Ostali su nervozni proporcionalno svojim godinama.
Brojim stolice… Osuđeničke stolice. Shvatam da su zatvorenici kažnjeni time što moraju čekati. Nije sloboda u pitanju, mi smo svi u okovima i van zidina zatvora. Čekanje je kazna… Vrijeme je kazna. Dati nekome vremena je najgora presuda. Starče, u pravu si, sa vremenom treba znati.

Ponovo gledam na sat iako ne znam zašto gledam. Čekam prozivanje… a to nema nikakve veze sa mojim satom. Najgori oblik čekanja je ono kad ne znaš kad će se desiti to što čekaš. Ili je to najbolji oblik, jer tu postoji nada da će biti ubrzo?! Ne znam…
Opet gledam na sat. “Ma zašto, dovraga, gledam na sat!”, vrisnem u sebi i trznem ruku.

“Gospodin Kaza!”, odjeknu hodnikom…
Ustajem i zamišljam sudiju kako udara čekićem od stol i daje mi oslobađajuću presudu…