Page 1
Standardni

Dnevnik jedne starosti

Nepomično sam gledao u to, odveć staro, lice bez emocija. Ono je odbrojalo toliko jeseni i pozdravilo toliko osoba da su te brojke isuviše teške.
Vrijeme ima tako čudnu moć… oružjem zvanim bore guta svaku emociju koju bi sjećanje iskazalo na licu. Hirurškim putem, iz sjećanja, uklanja najdragocjeniji dio… ostavlja samo puki zapis, puki slijed događaja koji tada izgledaju kao da su se desili nekome drugom. Naviru često sjećanja na to staro lice, dovuku se iz najtamnijih moždanih odaja, probiju se kroz lancima zaključana vrata zaborava, ali ih samo prepoznamo po govoru… ekspresija na licu je postala nepoznat pojam. 

Gledam u to staro izborano lice, oči koje su vidjele toliko dobra i zla, kosu koja je boju ostavila vjetru da je raznese po livadama… uzimam ruke kroz koje je krv kolala u nezaustavljivim valovima a sada teče tiše od šumskog potoka… posmatram sve to… u nadi da ću doseći tajnu života.
…a staro lice ne brine o tome. Ono je tajnu proživjelo.

Standardni

Dnevnik jedne udaljenosti

Daljina je relativan pojam. Einstein je to donekle objašnjavao zakrivljenošću prostora i tako sličnim teorijama… Bojim se da je zbog svog, čisto naučnog, pogleda na svijet sam sebi gradio zidove do mnogih saznanja… Slažem se da je logika i nauka jedini ispravni način ali nas često može nelogičan, ljudski i osjećajan nastup dovesti do najlogičnijeg i najistinitijeg rješenja.

Putujem vozom… vozom prema kojem imam podijeljene osjećaje. Drag mi je kad me vodi Njoj a mrzak mi je kad je mu je lokomotiva usmjerena u drugom pravcu. Mrak je i, naslonjen na otvoren prozor, dopuštam da mi hladni vjetar udara o lice iako svjesno rizikujem prehladu ili nešto slično. Slušalice u ušima mi nadglašavaju zvuk "svađe" između šina i točkova koji bezobrazno klize po njima znajući da im to smeta i da se na to ljute. Kroz mrak se nazire samo pokoje svjetlo iz kuća nakićenih po brdima, slučajnih automobila koji se takođe vraćaju odnekle i reklama sa tržnih centara ili manjih samoposluga. Uglavnom, preovladava mrak. Moje misli su stavljene na jednosmjerni režim rada upućen prema Nekome od koga me taj mrski voz udaljava.
"Trza" me poznat okoliš… Moja stanica je na redu a svo to "dugo" putovanje je proteklo za, slagaću, 310 trenutaka… tako neprimjetno.

Izlazim iz voza i shvatam da je zaista daljina relativan pojam. Međutim, ja to shvatam na drugačiji način. Dok se misli bave stvarima poput Nje, sve udaljenosti gube svoj ponos i postaju kratke… na svaki od četiri kraja svijeta se dolazi za tili čas… odlazak do posljednje galaksije se učini u pauzi za kafu a jednim korakom se pređe Grand Canyon. Sve mjere za dužinu gube smisao, i sve postaje tako blizu, i sve postaje tako nevažno…
Osim… …

Standardni

Dnevnik jedne “mrvice”

Kad bih samo znala govoriti, ne bih vam krila svoje oduševljenje ovim svijetom. Oduševljenje kada vam se mutna slika pred očima pretvori u nešto čisto, nešto što ti na prvu nema smisla, a vremenom dobije smisao kakav mu ti dodijeliš.
Kad bih samo znala govoriti, pričala bih vam o tome kako sam, prve zvuke koje sam čula, slagala u glavi po osjećaju koji su mi izmamljivali. Kako sam ih prvo dijelila na ugodne i neugodne, a vremenom sam proširivala spisak levela.
Kad bih samo znala govoriti, priznala bih vam kako sam sve nove mirise upoređivala sa prvim zapamćenim, majčinim. Svi su naredni bili dobri samo ako su bili slični tom prvom.
Kad bih samo znala govoriti, pokušala bih vam opisati trenutak kada sam shvatila da su ruke, koje već neko vrijeme primjećujem u svom vidokrugu, zapravo moje i da imam mogućnost da njima "pravim" razne oblike po zraku.
Kad bih samo znala govoriti, naučila bih vas kako da pamtite lica, da se nekima obradujete a nekima ne, i kako da zaplačete na jedinstven način kada vam nešto nije po volji.

Kad bih samo znala govoriti, ja ne bih prestajala pričati. Međutim, još ne znam, jer sam još uvijek tako mala.

Standardni

Dnevnik jednog izazova

A tako se nenajavljeno dese ti trenuci…
Prosto se čovjek iznenadi, i prosto ne zna recept njihovog prizivanja, način nastajanja…
A unutar jednog takvog trenutka nauči se o životu više nego u desetak proživljenih godišnjih doba.

Riječ je o onome kada se, nađeni u bilo kakvom okruženju i događaju, "izvučemo", u mislima,  iz atmosfere i na sve to gledamo ne iz trećeg nego iz n-tog lica. Nemojte mi reći da se nijednom niste tako zamislili… zamislili nad sobom i nad okolinom, zamislili nad ljudima i njihovim pokretima, gestikulacijama… zamislili nad bučnom pokretnom masom, kolonom automobila i mješavinom neugodnih zvukova… zamislili nad prostranom ravnicom, nad krovovima kuća, nad logorskom vatrom, osobom do sebe… zamislili nad vjetrom nošenim lišćem, nad dječjom igrom… zamislili nad zamišljenim ljudima. Dobije se osjećaj kontrole situacije, potpunog razumijevanja i savršene smirenosti. Okolina i događaj, kakav god da je, potpuno utihne, a mi budemo na najvišem nivou svjesnosti. Onda gledamo na sve sa potpunom jasnoćom i sa osjećajem unutarnjeg zadovoljstva.
Ali, to je tako nestabilno stanje. Nije nam navika pa se osjećamo kao gost takvog stanja i čim shvatimo to, taj trenutak prestane te se vraćamo u realnost.

A naučiti vladati takvim trenucima… to je tek izazov.

Standardni

Dnevnik jednog bojišta

Prvo je bila nesnošljiva tišina. Izmrcvareno sam ležao u blatu prekriven njime do neprepoznatljivosti, a ispružena lijeva ruka je snažnim stiskom držala donji rub Davidovog šinjela. Teško sam otvarao oči. Blato je bilo nemilosrdno… ukaljalo je moje lice te je, svojim brzim stvrdnjavanjem, otežavalo mojim kapcima da se sklone i dopuste mi da vidim gdje sam. Iskreno, nisam mogao mnogo ni vidjeti jer se gusti sivi dim uzvrtio i plesao po livadi te svojim prisustvom gotovo pretvarao dan u noć. Ali znam da sam želio vidjeti… želio sam saznati šta se dešava jer u prvoj minuti, otkako sam došao svijesti, bio sam totalno izgubljen i zbunjen. Mozak se trudio da prerovi po sjećanjima i izvuče najsvježije, trudio se da posloži dijelove i da mojoj svijesti da smisao. Svo to vrijeme nisam popuštao šinjel.

Kako je samo strašan trenutak kada tišina prestaje da djeluje. Najprije sam čuo kvrckanje… nešto kao kada led popušta pred navalom topline. Onda kvrckanje postaje učestalije, ubrzava se, sve više i više povećava frekvenciju da bi konačno val zvučnog udara stao tišini u kraj i potpuno prenio zvučnu okolinu u moje uši. A zvuk mami sjećanja…
Konačno sam otvorio oči… konačno je huk ratom pokrivene poljane došao do mene… konačno je mozak razvrstao zadnja sjećanja i konačno sam shvatio da je detonacija odgovor na moje sadašnje stanje.
Odmah se sjetih Davida…
Vučem šinjel ali nemam dovoljno snage. Trzam ga. Želim da izustim njegovo ime, da ga dozovem, ali mi je i to teško. Desnom rukom upirem u pod trudeći da se podignem. Meci paraju vazduh ali mi je to zadnja briga. Čovjek se nekad više boji kada iz trećeg lica posmatra neki događaj. Prisustvo događaju često nam daje čudnu snagu i često otklanja strah u trenucima kada bi trebalo da je on najizraženiji.
Ustao sam. Shvativši da treba brzo da djelujem snažno sam, s obje ruke, dohvatio Davida za ramena. Okrenuo sam ga na leđa. Dolazio je svijesti ali nisam imao vremena da ga potpuno dozovem. Podigao sam ga, prebacio mu ruku preko svog vrata i doslovno ga vukao po blatu jer je on svako nekoliko sekundi uspijevao da načini jedan korak. "Gdje smo?", ponavljao je… Nisam imao kad ni da mu odgovorim. Samo sam želio da pronađem čist put do naše baze. Dim je dodatno otežavao situaciju. Vidljivost je smanjena na par metara i svaki put bih pretrnuo kada se neko naglo, iz dima, pojavi ispred nas, misleći da je neprijatelj. Disao sam duboko i nepravilno, gubio snagu i osjećao kako se prljavi znoj slijeva niz lice.

U magli se ukaza silueta… Kako sam bio ubijeđen da idem u pravcu naše baze, pretpostavio sam da je naš vojnik.
Međutim, nisam prepoznao uniformu, ni šljem… a nakon par sekundi, kada sam se približio, ni oružje. Zastadoh, na par metara, držeći Davida naslonjenog na mene. Nije mi se sviđao osjećaj. "Je li to to", pomislih u sebi… "Je li ovdje završavam svoj životni krug."
Nisam imao oružje kod sebe, nisam imao snage, nisam imao ništa, kratko rečeno… pa ni strah. Osjećaj mirnoće je naglo protutnjao mojim venama i zatvorio sam oči spreman da spojim kružnicu i završim svoju priču…
"Prođi…", začuh, "Prođi druže… ni ti ni ja nismo birali rat."

Pogledao sam ga, dobro zapamtio lice, i nastavio ka našoj bazi noseći Davida.
I dan danas se sjetim tog lica… lica "neprijatelja".

Standardni

Dnevnik proljetnog pljuska

Na grad se obrušila kiša. Veliki kišni oblaci su smanjili vidljivost i dobijao se osjećaj da grad gubi boju. Moja mašta je vidjela da se gotovo sva sprana boja grada, u potocima kiše, slijeva niz trotoare do najbližih odvoda. Ipak se žuta boja sa zgrada zadržavala ispred ulaza u iste, stvarajući velike žute lokve, dok je plava, sa tendi uličnih prodavnica, odlučno pronalazila svoj odvod ukrašavajući rubove glavne ulice duž koje se slijevala. Zelena iz obližnjih parkova nije mogla da pronađe izlaz. Prozirne vlati trave i blijedo lišće sa niskog rastinja stršali su u pomenutim parkovima iz tek nastalog zelenog jezera oko njih. Parking sa dosta auta je bio šaren… izgledao je kao paleta profesionalnog slikara u trenu njegove najveće inspiracije. Sve je bilo… lijepo.

Ti si stajala na raskrsnici, pognute glave, u lokvi crvene boje. Da, to je boja sa tvog mantila, shvatih. Prišao sam ti nečujno…
Kovrčave vlasi kose koje pamtim od prije bile su skoro pa ispravljene. Kiša je učinila svoje… Osjećao sam miris tvog šampona. Savijenim kažiprstom desne ruke sam prišao do vrha tvoje brade i laganim pomicanjem dizao sam ti glavu. Pri tome si zavodljivo otvarala oči i čekala da nam se ukrste pogledi. Kiša je nepažljivo udarala o tvoje lice i neodoljivo kvasila tvoje usne. Ponavljam, neodoljivo… čak i za mene. Poljubio sam te.
Tad kiša naglo prestade. Oblaci se raširiše i dopustiše suncu da baci svoje zrake na crno-bijeli grad te mu vrati boju. Zajedno smo gledali kako tvoj mantil poprima jarku crvenu boju i nasmijani, sa rukom u ruci, odšetali niz glavnu ulicu.

Standardni

Dnevnik jedne kutijice

Šta sam mogao imati, nekih 15-16 godina. To je doba presudno za donošenje životnih stavova, za spoznaju sebe kao živog bića te postavljanje mnogih pitanja na čije ćeš odgovore cijeli život tragati. A to je neki i smisao, je l'…

Naša kuća je bila uz rijeku. Otac se često šalio kako ćemo nabaviti ogromna vesla i jednog se dana malo odgurnuti te rijekom stići do mora. Do desete godine sam mu vjerovao, a poslije se slatko smijao i uživao u njegovim maštovitim dosjetkama. Majka je oduvijek smatrala kako je on neiscrpan izvor zanimljivosti i kako joj nikad nije dosadno sa njim. Njihov pogled nakon neke njegove šale sam shvatio tek u kasnim dvadesetim. Šta sam ja ranije mogao znati šta je prava ljubav…
Ogroman drvored, od ulaznih vrata do glavne ulice, pravio je gusti hlad te je bio inspiracija za sjajne igre koje sam smišljao sa svojim vršnjacima. Ljeto sam smatrao najkraćim godišnjim dobom… uvijek je bilo završeno kad je postajalo najzanimljivije i kada smo bili najviše zaneseni igrama. Ulaz u kuću je ukrašavao veliki trijem na kojem sam, premoren od cjelodnevnih ljetnih igara, ispijao hladnu limunadu i jeo svježe voće. Kuća je, jednostavno, bila san svakog prosječnog stanovnika, što zbog položaja, što zbog okoline.

Jednog dana, vraćajući se sa kratkog odmora, roditelji su donijeli razne stvarčice u kuću. Među njima je bila i jedna crna kutijica, nikakvog posebnog izgleda… ličila je na one škrinje sa blagom koje susrećemo u filmovima, samo u manjem obliku. Imala je i katanac. Shvatio sam da je samo za ukrasa, pa nisam obraćao posebnu pažnju na nju. Postavljena je u hodniku na niži radni ormarić. I to je bilo sve što sam znao o njoj jer, kako rekoh, nije mi bila interesantna.
Sve do jednom…
Stajala je ona tu pa, slagaću, i dva mjeseca dok me jednom nisu pozvali roditelji da mi nešto kažu. Stajali su tik do radnog ormarića na kojem je kutijica i čekali mene. Prišao sam.
"Sine", reče otac "vidiš ovu kutijicu…"
"Da…"

"U njoj smo tvoja mama i ja ostavili nešto naše i molimo te da je nikad ne otvaraš" govori mi zaključavajući katanac na njoj…
"Dobro… ok", rekoh…
"Dakle, nećeš?"
"Ne…"
"Nikada?"

Odmahivao sam glavom. "Dobro, hvala ti sine…" Otišao sam od njih.
Od toga trena ta je kutijica postala sve što me je zanimalo. Nikad je do tada nisam pogledao a kamoli otvorio ali tog trena se sve promijenilo. Bila je moja jedina misao, moja jedina zanimacija.
Prošlo je i sedam dana. Svaki dan sam prolazio desetak puta pored nje i svaki dan me je zvala, dovikivala… mamila me kao što miris cvijeća mami insekte. Imala je opojan utjecaj na mene. Bila je jedna ogromna neosvojiva tvrđava… tvrđava na vrhu najnepristupačnije planine zavejane snijegom, sakrivene maglom i zaštićene olujom, a njen katanac je predstavljao visoki bedem sa čeličnom kapijom i četom bradatih i strašnih stražara ispred.
Gledao sam je krišom, sjekao pogledom ali, rekao sam da neću…

Bila je veče. Roditelji su otišli kod prijatelja i ja sam ostao sam u kući. Znate već šta mi je bilo u glavi… crna mala, sa katancem, kutijica. Šetao sam oko nje. Moje desna ruka je ovlaš dodirivala njenu površinu upijajući njene neravnine. Bila je tako lijepa, tako tajnovita. Veo magije se uzdizao oko nje i tačno sam mogao da čujem "Abrakadabra" koje je dopiralo iz njene unutrašnjosti. Osjećao sam kako mi srce ubrzano radi i kako pucam od uzbuđenja u njenoj blizini. To isto ću osjetiti i desetak godina kasnije, kada se prvi dah moje sadašnje djevojke spuštao meni na vrat… a u meni toplota navire.
Nisam mogao da odolim. Da, obećao sam da neću ali… ali…
Otrčao sam po kratki čelični štap, od starog kišobrana, koji sam držao ispod kreveta u slučaju da mi provalnici uđu u sobu. Spustio sam kutijicu na pod i štap progurao kroz zakačku od katanca. Kutijicu sam obuhvatio nogama i, gurajući štap prema gore, polomio metalni lim na kojem se držao katanac. Tvrđava je bila osvojena.
Sav uzbuđen otvorio sam poklopac. U kutijici je bila jedna ceduljica. Uzeo sam je i raširio.

"Sine, neka te želja za znanjem i spoznajom uvijek vodi kroz život, ali ne pod svaku cijenu. Saznao si šta je u kutijici ali si izgubio povjerenje roditelja. Je li vrijedno?"

Te noći sam zaplakao.

Standardni

Dnevnik onog koji šuti

Ja nikad nisam bio ‘od govornika’; nikad nisam bio rječit.
Nikad nisam bio ni ‘od pisaca’ ali, dugovremeno sakupljanje neizgovorenih slova eskaliralo je time da ih pretočim u pisanu formu bez ikakve želje da to bude i po čemu posebno. Zašto pisana forma?!… jer me je tako manje stid. ‘Reći nešto‘ zahtjeva slušaoca, a ja se ne snalazim u takvom okruženju; ja sam od onih koji šute.

Ta pisana forma, u početku, bijaše samo mašta… mašta konvertovana u slova abecede. Događaji koji se odvijaju u mojoj glavi, događaji koje zamislim i izmaštam do kraja. Volim kreirati takve događaje, volim odigravati svoje scenarije u svojoj režiji.
Međutim, vremenom, pojavi se želja da se ispiše i pokoja stvarna riječ, da se objelodani pokoji istinit redak, da se konvertuje pokoji osjećaj… raznorazni… u slova.
Pa se ja opustih, ja pokušah… hrabrost je ležala u tome da sam se uvijek mogao "izvući" na to da je i taj pokoji istiniti redak plod mašte, ako se nađem u neugodnoj situaciji. Sve je lakše kad imaš masku iza koje se možeš skriti. Strah od "ogoljenosti" je suviše jak. Maska daje snagu, maska pruža zaštitu; maska je jedno od najjačih oružja koje ego može imati. Daje ti osjećaj nedodirljivosti, osjećaj kojim posmatraš svijet iz trećeg lica i tako misliš, ali samo misliš, da imaš svu kontrolu.
A kad je tako teško napisati neku istinu, napisati neki osjećaj… zamislite kako je teško izgovoriti to.
A zašto ovo sve pišem…
Zato što…

Gledam je u oči… imam toliko toga da kažem… a ne znam kako. Nisam naučio.
A ne znam ni napisati…
Molim se tome da ona već Zna.

Standardni

Dnevnik jednog svijeta

I svi znamo za univerzum…
I u njemu, možda, ima puno svjetova… a možda i ne.
Ali,  svi ipak poznajemo bar jedan svijet… naš svijet.
I na tom svijetu je puno nas, ljudi… veoma puno. I svi ti ljudi znaju za taj svijet… naš svijet.

A samo dvoje, od svih tih ljudi… samo dvoje poznaju još jedan svijet… unutar tog.
I niko više ne zna za taj drugi svijet. Mogu samo čuti o njemu…
…a oni koji čuju, ne vjeruju. I neka…
A taj drugi svijet… To je svijet pod jednim malim zelenim kišobranom, na jednoj maloj smeđoj klupi… i u tom svijetu vlada savršena skladnost.
Kada je okolo kiša, u tom je svijetu suho; kada je okolo hladno, u tom je svijetu toplo…
Kada je okolo ništa u tom je svijetu sve…

I žao mi svih onih koji ne vjeruju…
A zavidim njima dvoma… koji znaju.