Nekategorisano

Prvo je bila nesnošljiva tišina. Izmrcvareno sam ležao u blatu prekriven njime do neprepoznatljivosti, a ispružena lijeva ruka je snažnim stiskom držala donji rub Davidovog šinjela. Teško sam otvarao oči. Blato je bilo nemilosrdno… ukaljalo je moje lice te je, svojim brzim stvrdnjavanjem, otežavalo mojim kapcima da se sklone i dopuste mi da vidim gdje sam. Iskreno, nisam mogao mnogo ni vidjeti jer se gusti sivi dim uzvrtio i plesao po livadi te svojim prisustvom gotovo pretvarao dan u noć. Ali znam da sam želio vidjeti… želio sam saznati šta se dešava jer u prvoj minuti, otkako sam došao svijesti, bio sam totalno izgubljen i zbunjen. Mozak se trudio da prerovi po sjećanjima i izvuče najsvježije, trudio se da posloži dijelove i da mojoj svijesti da smisao. Svo to vrijeme nisam popuštao šinjel.

Kako je samo strašan trenutak kada tišina prestaje da djeluje. Najprije sam čuo kvrckanje… nešto kao kada led popušta pred navalom topline. Onda kvrckanje postaje učestalije, ubrzava se, sve više i više povećava frekvenciju da bi konačno val zvučnog udara stao tišini u kraj i potpuno prenio zvučnu okolinu u moje uši. A zvuk mami sjećanja…
Konačno sam otvorio oči… konačno je huk ratom pokrivene poljane došao do mene… konačno je mozak razvrstao zadnja sjećanja i konačno sam shvatio da je detonacija odgovor na moje sadašnje stanje.
Odmah se sjetih Davida…
Vučem šinjel ali nemam dovoljno snage. Trzam ga. Želim da izustim njegovo ime, da ga dozovem, ali mi je i to teško. Desnom rukom upirem u pod trudeći da se podignem. Meci paraju vazduh ali mi je to zadnja briga. Čovjek se nekad više boji kada iz trećeg lica posmatra neki događaj. Prisustvo događaju često nam daje čudnu snagu i često otklanja strah u trenucima kada bi trebalo da je on najizraženiji.
Ustao sam. Shvativši da treba brzo da djelujem snažno sam, s obje ruke, dohvatio Davida za ramena. Okrenuo sam ga na leđa. Dolazio je svijesti ali nisam imao vremena da ga potpuno dozovem. Podigao sam ga, prebacio mu ruku preko svog vrata i doslovno ga vukao po blatu jer je on svako nekoliko sekundi uspijevao da načini jedan korak. "Gdje smo?", ponavljao je… Nisam imao kad ni da mu odgovorim. Samo sam želio da pronađem čist put do naše baze. Dim je dodatno otežavao situaciju. Vidljivost je smanjena na par metara i svaki put bih pretrnuo kada se neko naglo, iz dima, pojavi ispred nas, misleći da je neprijatelj. Disao sam duboko i nepravilno, gubio snagu i osjećao kako se prljavi znoj slijeva niz lice.

U magli se ukaza silueta… Kako sam bio ubijeđen da idem u pravcu naše baze, pretpostavio sam da je naš vojnik.
Međutim, nisam prepoznao uniformu, ni šljem… a nakon par sekundi, kada sam se približio, ni oružje. Zastadoh, na par metara, držeći Davida naslonjenog na mene. Nije mi se sviđao osjećaj. "Je li to to", pomislih u sebi… "Je li ovdje završavam svoj životni krug."
Nisam imao oružje kod sebe, nisam imao snage, nisam imao ništa, kratko rečeno… pa ni strah. Osjećaj mirnoće je naglo protutnjao mojim venama i zatvorio sam oči spreman da spojim kružnicu i završim svoju priču…
"Prođi…", začuh, "Prođi druže… ni ti ni ja nismo birali rat."

Pogledao sam ga, dobro zapamtio lice, i nastavio ka našoj bazi noseći Davida.
I dan danas se sjetim tog lica… lica "neprijatelja".

Šta sam mogao imati, nekih 15-16 godina. To je doba presudno za donošenje životnih stavova, za spoznaju sebe kao živog bića te postavljanje mnogih pitanja na čije ćeš odgovore cijeli život tragati. A to je neki i smisao, je l'…

Naša kuća je bila uz rijeku. Otac se često šalio kako ćemo nabaviti ogromna vesla i jednog se dana malo odgurnuti te rijekom stići do mora. Do desete godine sam mu vjerovao, a poslije se slatko smijao i uživao u njegovim maštovitim dosjetkama. Majka je oduvijek smatrala kako je on neiscrpan izvor zanimljivosti i kako joj nikad nije dosadno sa njim. Njihov pogled nakon neke njegove šale sam shvatio tek u kasnim dvadesetim. Šta sam ja ranije mogao znati šta je prava ljubav…
Ogroman drvored, od ulaznih vrata do glavne ulice, pravio je gusti hlad te je bio inspiracija za sjajne igre koje sam smišljao sa svojim vršnjacima. Ljeto sam smatrao najkraćim godišnjim dobom… uvijek je bilo završeno kad je postajalo najzanimljivije i kada smo bili najviše zaneseni igrama. Ulaz u kuću je ukrašavao veliki trijem na kojem sam, premoren od cjelodnevnih ljetnih igara, ispijao hladnu limunadu i jeo svježe voće. Kuća je, jednostavno, bila san svakog prosječnog stanovnika, što zbog položaja, što zbog okoline.

Jednog dana, vraćajući se sa kratkog odmora, roditelji su donijeli razne stvarčice u kuću. Među njima je bila i jedna crna kutijica, nikakvog posebnog izgleda… ličila je na one škrinje sa blagom koje susrećemo u filmovima, samo u manjem obliku. Imala je i katanac. Shvatio sam da je samo za ukrasa, pa nisam obraćao posebnu pažnju na nju. Postavljena je u hodniku na niži radni ormarić. I to je bilo sve što sam znao o njoj jer, kako rekoh, nije mi bila interesantna.
Sve do jednom…
Stajala je ona tu pa, slagaću, i dva mjeseca dok me jednom nisu pozvali roditelji da mi nešto kažu. Stajali su tik do radnog ormarića na kojem je kutijica i čekali mene. Prišao sam.
"Sine", reče otac "vidiš ovu kutijicu…"
"Da…"
"U njoj smo tvoja mama i ja ostavili nešto naše i molimo te da je nikad ne otvaraš" govori mi zaključavajući katanac na njoj…
"Dobro… ok", rekoh…
"Dakle, nećeš?"
"Ne…"
"Nikada?"
Odmahivao sam glavom. "Dobro, hvala ti sine…" Otišao sam od njih.
Od toga trena ta je kutijica postala sve što me je zanimalo. Nikad je do tada nisam pogledao a kamoli otvorio ali tog trena se sve promijenilo. Bila je moja jedina misao, moja jedina zanimacija.
Prošlo je i sedam dana. Svaki dan sam prolazio desetak puta pored nje i svaki dan me je zvala, dovikivala… mamila me kao što miris cvijeća mami insekte. Imala je opojan utjecaj na mene. Bila je jedna ogromna neosvojiva tvrđava… tvrđava na vrhu najnepristupačnije planine zavejane snijegom, sakrivene maglom i zaštićene olujom, a njen katanac je predstavljao visoki bedem sa čeličnom kapijom i četom bradatih i strašnih stražara ispred.
Gledao sam je krišom, sjekao pogledom ali, rekao sam da neću…

Bila je veče. Roditelji su otišli kod prijatelja i ja sam ostao sam u kući. Znate već šta mi je bilo u glavi… crna mala, sa katancem, kutijica. Šetao sam oko nje. Moje desna ruka je ovlaš dodirivala njenu površinu upijajući njene neravnine. Bila je tako lijepa, tako tajnovita. Veo magije se uzdizao oko nje i tačno sam mogao da čujem "Abrakadabra" koje je dopiralo iz njene unutrašnjosti. Osjećao sam kako mi srce ubrzano radi i kako pucam od uzbuđenja u njenoj blizini. To isto ću osjetiti i desetak godina kasnije, kada se prvi dah moje sadašnje djevojke spuštao meni na vrat… a u meni toplota navire.
Nisam mogao da odolim. Da, obećao sam da neću ali… ali…
Otrčao sam po kratki čelični štap, od starog kišobrana, koji sam držao ispod kreveta u slučaju da mi provalnici uđu u sobu. Spustio sam kutijicu na pod i štap progurao kroz zakačku od katanca. Kutijicu sam obuhvatio nogama i, gurajući štap prema gore, polomio metalni lim na kojem se držao katanac. Tvrđava je bila osvojena.
Sav uzbuđen otvorio sam poklopac. U kutijici je bila jedna ceduljica. Uzeo sam je i raširio.

"Sine, neka te želja za znanjem i spoznajom uvijek vodi kroz život, ali ne pod svaku cijenu. Saznao si šta je u kutijici ali si izgubio povjerenje roditelja. Je li vrijedno?"

Te noći sam zaplakao.