Page 1
Standardni

Dnevnik novih dimenzija

Postoji svijet, kao skup riječi, čitljiv i razumljiv… jasan i opipljiv… vidljiv… koji tek pravilnim rasporedom, pronicljivim pjesničkim umijećem te smjelim i odvažnim potezima, postane stih.
Iz pukog skupa riječi se može nazirati poenta ali emocija dolazi sa skladom.

Toliko toga, dotad neizrečenog, mogu pokazati te male ruke…
Toliko toga, dotad nezamislivog, može otkriti taj nevini osmijeh…
Toliko toga, dotad uspavanog, može probuditi taj unikatni miris…

Koliko novih dimenzija krije to malo biće koje mogu nazvati svojim… Sve izrečeno se posložilo i iznjedrilo najljepši prvi stih.
A tek pjesma koja je pred nama…

Standardni

Dnevnik jedne udaljenosti

Daljina je relativan pojam. Einstein je to donekle objašnjavao zakrivljenošću prostora i tako sličnim teorijama… Bojim se da je zbog svog, čisto naučnog, pogleda na svijet sam sebi gradio zidove do mnogih saznanja… Slažem se da je logika i nauka jedini ispravni način ali nas često može nelogičan, ljudski i osjećajan nastup dovesti do najlogičnijeg i najistinitijeg rješenja.

Putujem vozom… vozom prema kojem imam podijeljene osjećaje. Drag mi je kad me vodi Njoj a mrzak mi je kad je mu je lokomotiva usmjerena u drugom pravcu. Mrak je i, naslonjen na otvoren prozor, dopuštam da mi hladni vjetar udara o lice iako svjesno rizikujem prehladu ili nešto slično. Slušalice u ušima mi nadglašavaju zvuk "svađe" između šina i točkova koji bezobrazno klize po njima znajući da im to smeta i da se na to ljute. Kroz mrak se nazire samo pokoje svjetlo iz kuća nakićenih po brdima, slučajnih automobila koji se takođe vraćaju odnekle i reklama sa tržnih centara ili manjih samoposluga. Uglavnom, preovladava mrak. Moje misli su stavljene na jednosmjerni režim rada upućen prema Nekome od koga me taj mrski voz udaljava.
"Trza" me poznat okoliš… Moja stanica je na redu a svo to "dugo" putovanje je proteklo za, slagaću, 310 trenutaka… tako neprimjetno.

Izlazim iz voza i shvatam da je zaista daljina relativan pojam. Međutim, ja to shvatam na drugačiji način. Dok se misli bave stvarima poput Nje, sve udaljenosti gube svoj ponos i postaju kratke… na svaki od četiri kraja svijeta se dolazi za tili čas… odlazak do posljednje galaksije se učini u pauzi za kafu a jednim korakom se pređe Grand Canyon. Sve mjere za dužinu gube smisao, i sve postaje tako blizu, i sve postaje tako nevažno…
Osim… …

Standardni

Dnevnik jednog bojišta

Prvo je bila nesnošljiva tišina. Izmrcvareno sam ležao u blatu prekriven njime do neprepoznatljivosti, a ispružena lijeva ruka je snažnim stiskom držala donji rub Davidovog šinjela. Teško sam otvarao oči. Blato je bilo nemilosrdno… ukaljalo je moje lice te je, svojim brzim stvrdnjavanjem, otežavalo mojim kapcima da se sklone i dopuste mi da vidim gdje sam. Iskreno, nisam mogao mnogo ni vidjeti jer se gusti sivi dim uzvrtio i plesao po livadi te svojim prisustvom gotovo pretvarao dan u noć. Ali znam da sam želio vidjeti… želio sam saznati šta se dešava jer u prvoj minuti, otkako sam došao svijesti, bio sam totalno izgubljen i zbunjen. Mozak se trudio da prerovi po sjećanjima i izvuče najsvježije, trudio se da posloži dijelove i da mojoj svijesti da smisao. Svo to vrijeme nisam popuštao šinjel.

Kako je samo strašan trenutak kada tišina prestaje da djeluje. Najprije sam čuo kvrckanje… nešto kao kada led popušta pred navalom topline. Onda kvrckanje postaje učestalije, ubrzava se, sve više i više povećava frekvenciju da bi konačno val zvučnog udara stao tišini u kraj i potpuno prenio zvučnu okolinu u moje uši. A zvuk mami sjećanja…
Konačno sam otvorio oči… konačno je huk ratom pokrivene poljane došao do mene… konačno je mozak razvrstao zadnja sjećanja i konačno sam shvatio da je detonacija odgovor na moje sadašnje stanje.
Odmah se sjetih Davida…
Vučem šinjel ali nemam dovoljno snage. Trzam ga. Želim da izustim njegovo ime, da ga dozovem, ali mi je i to teško. Desnom rukom upirem u pod trudeći da se podignem. Meci paraju vazduh ali mi je to zadnja briga. Čovjek se nekad više boji kada iz trećeg lica posmatra neki događaj. Prisustvo događaju često nam daje čudnu snagu i često otklanja strah u trenucima kada bi trebalo da je on najizraženiji.
Ustao sam. Shvativši da treba brzo da djelujem snažno sam, s obje ruke, dohvatio Davida za ramena. Okrenuo sam ga na leđa. Dolazio je svijesti ali nisam imao vremena da ga potpuno dozovem. Podigao sam ga, prebacio mu ruku preko svog vrata i doslovno ga vukao po blatu jer je on svako nekoliko sekundi uspijevao da načini jedan korak. "Gdje smo?", ponavljao je… Nisam imao kad ni da mu odgovorim. Samo sam želio da pronađem čist put do naše baze. Dim je dodatno otežavao situaciju. Vidljivost je smanjena na par metara i svaki put bih pretrnuo kada se neko naglo, iz dima, pojavi ispred nas, misleći da je neprijatelj. Disao sam duboko i nepravilno, gubio snagu i osjećao kako se prljavi znoj slijeva niz lice.

U magli se ukaza silueta… Kako sam bio ubijeđen da idem u pravcu naše baze, pretpostavio sam da je naš vojnik.
Međutim, nisam prepoznao uniformu, ni šljem… a nakon par sekundi, kada sam se približio, ni oružje. Zastadoh, na par metara, držeći Davida naslonjenog na mene. Nije mi se sviđao osjećaj. "Je li to to", pomislih u sebi… "Je li ovdje završavam svoj životni krug."
Nisam imao oružje kod sebe, nisam imao snage, nisam imao ništa, kratko rečeno… pa ni strah. Osjećaj mirnoće je naglo protutnjao mojim venama i zatvorio sam oči spreman da spojim kružnicu i završim svoju priču…
"Prođi…", začuh, "Prođi druže… ni ti ni ja nismo birali rat."

Pogledao sam ga, dobro zapamtio lice, i nastavio ka našoj bazi noseći Davida.
I dan danas se sjetim tog lica… lica "neprijatelja".

Standardni

Dnevnik jedne kutijice

Šta sam mogao imati, nekih 15-16 godina. To je doba presudno za donošenje životnih stavova, za spoznaju sebe kao živog bića te postavljanje mnogih pitanja na čije ćeš odgovore cijeli život tragati. A to je neki i smisao, je l'…

Naša kuća je bila uz rijeku. Otac se često šalio kako ćemo nabaviti ogromna vesla i jednog se dana malo odgurnuti te rijekom stići do mora. Do desete godine sam mu vjerovao, a poslije se slatko smijao i uživao u njegovim maštovitim dosjetkama. Majka je oduvijek smatrala kako je on neiscrpan izvor zanimljivosti i kako joj nikad nije dosadno sa njim. Njihov pogled nakon neke njegove šale sam shvatio tek u kasnim dvadesetim. Šta sam ja ranije mogao znati šta je prava ljubav…
Ogroman drvored, od ulaznih vrata do glavne ulice, pravio je gusti hlad te je bio inspiracija za sjajne igre koje sam smišljao sa svojim vršnjacima. Ljeto sam smatrao najkraćim godišnjim dobom… uvijek je bilo završeno kad je postajalo najzanimljivije i kada smo bili najviše zaneseni igrama. Ulaz u kuću je ukrašavao veliki trijem na kojem sam, premoren od cjelodnevnih ljetnih igara, ispijao hladnu limunadu i jeo svježe voće. Kuća je, jednostavno, bila san svakog prosječnog stanovnika, što zbog položaja, što zbog okoline.

Jednog dana, vraćajući se sa kratkog odmora, roditelji su donijeli razne stvarčice u kuću. Među njima je bila i jedna crna kutijica, nikakvog posebnog izgleda… ličila je na one škrinje sa blagom koje susrećemo u filmovima, samo u manjem obliku. Imala je i katanac. Shvatio sam da je samo za ukrasa, pa nisam obraćao posebnu pažnju na nju. Postavljena je u hodniku na niži radni ormarić. I to je bilo sve što sam znao o njoj jer, kako rekoh, nije mi bila interesantna.
Sve do jednom…
Stajala je ona tu pa, slagaću, i dva mjeseca dok me jednom nisu pozvali roditelji da mi nešto kažu. Stajali su tik do radnog ormarića na kojem je kutijica i čekali mene. Prišao sam.
"Sine", reče otac "vidiš ovu kutijicu…"
"Da…"

"U njoj smo tvoja mama i ja ostavili nešto naše i molimo te da je nikad ne otvaraš" govori mi zaključavajući katanac na njoj…
"Dobro… ok", rekoh…
"Dakle, nećeš?"
"Ne…"
"Nikada?"

Odmahivao sam glavom. "Dobro, hvala ti sine…" Otišao sam od njih.
Od toga trena ta je kutijica postala sve što me je zanimalo. Nikad je do tada nisam pogledao a kamoli otvorio ali tog trena se sve promijenilo. Bila je moja jedina misao, moja jedina zanimacija.
Prošlo je i sedam dana. Svaki dan sam prolazio desetak puta pored nje i svaki dan me je zvala, dovikivala… mamila me kao što miris cvijeća mami insekte. Imala je opojan utjecaj na mene. Bila je jedna ogromna neosvojiva tvrđava… tvrđava na vrhu najnepristupačnije planine zavejane snijegom, sakrivene maglom i zaštićene olujom, a njen katanac je predstavljao visoki bedem sa čeličnom kapijom i četom bradatih i strašnih stražara ispred.
Gledao sam je krišom, sjekao pogledom ali, rekao sam da neću…

Bila je veče. Roditelji su otišli kod prijatelja i ja sam ostao sam u kući. Znate već šta mi je bilo u glavi… crna mala, sa katancem, kutijica. Šetao sam oko nje. Moje desna ruka je ovlaš dodirivala njenu površinu upijajući njene neravnine. Bila je tako lijepa, tako tajnovita. Veo magije se uzdizao oko nje i tačno sam mogao da čujem "Abrakadabra" koje je dopiralo iz njene unutrašnjosti. Osjećao sam kako mi srce ubrzano radi i kako pucam od uzbuđenja u njenoj blizini. To isto ću osjetiti i desetak godina kasnije, kada se prvi dah moje sadašnje djevojke spuštao meni na vrat… a u meni toplota navire.
Nisam mogao da odolim. Da, obećao sam da neću ali… ali…
Otrčao sam po kratki čelični štap, od starog kišobrana, koji sam držao ispod kreveta u slučaju da mi provalnici uđu u sobu. Spustio sam kutijicu na pod i štap progurao kroz zakačku od katanca. Kutijicu sam obuhvatio nogama i, gurajući štap prema gore, polomio metalni lim na kojem se držao katanac. Tvrđava je bila osvojena.
Sav uzbuđen otvorio sam poklopac. U kutijici je bila jedna ceduljica. Uzeo sam je i raširio.

"Sine, neka te želja za znanjem i spoznajom uvijek vodi kroz život, ali ne pod svaku cijenu. Saznao si šta je u kutijici ali si izgubio povjerenje roditelja. Je li vrijedno?"

Te noći sam zaplakao.

Standardni

Dnevnik onog koji šuti

Ja nikad nisam bio ‘od govornika’; nikad nisam bio rječit.
Nikad nisam bio ni ‘od pisaca’ ali, dugovremeno sakupljanje neizgovorenih slova eskaliralo je time da ih pretočim u pisanu formu bez ikakve želje da to bude i po čemu posebno. Zašto pisana forma?!… jer me je tako manje stid. ‘Reći nešto‘ zahtjeva slušaoca, a ja se ne snalazim u takvom okruženju; ja sam od onih koji šute.

Ta pisana forma, u početku, bijaše samo mašta… mašta konvertovana u slova abecede. Događaji koji se odvijaju u mojoj glavi, događaji koje zamislim i izmaštam do kraja. Volim kreirati takve događaje, volim odigravati svoje scenarije u svojoj režiji.
Međutim, vremenom, pojavi se želja da se ispiše i pokoja stvarna riječ, da se objelodani pokoji istinit redak, da se konvertuje pokoji osjećaj… raznorazni… u slova.
Pa se ja opustih, ja pokušah… hrabrost je ležala u tome da sam se uvijek mogao "izvući" na to da je i taj pokoji istiniti redak plod mašte, ako se nađem u neugodnoj situaciji. Sve je lakše kad imaš masku iza koje se možeš skriti. Strah od "ogoljenosti" je suviše jak. Maska daje snagu, maska pruža zaštitu; maska je jedno od najjačih oružja koje ego može imati. Daje ti osjećaj nedodirljivosti, osjećaj kojim posmatraš svijet iz trećeg lica i tako misliš, ali samo misliš, da imaš svu kontrolu.
A kad je tako teško napisati neku istinu, napisati neki osjećaj… zamislite kako je teško izgovoriti to.
A zašto ovo sve pišem…
Zato što…

Gledam je u oči… imam toliko toga da kažem… a ne znam kako. Nisam naučio.
A ne znam ni napisati…
Molim se tome da ona već Zna.

Standardni

Dnevnik jednog svijeta

I svi znamo za univerzum…
I u njemu, možda, ima puno svjetova… a možda i ne.
Ali,  svi ipak poznajemo bar jedan svijet… naš svijet.
I na tom svijetu je puno nas, ljudi… veoma puno. I svi ti ljudi znaju za taj svijet… naš svijet.

A samo dvoje, od svih tih ljudi… samo dvoje poznaju još jedan svijet… unutar tog.
I niko više ne zna za taj drugi svijet. Mogu samo čuti o njemu…
…a oni koji čuju, ne vjeruju. I neka…
A taj drugi svijet… To je svijet pod jednim malim zelenim kišobranom, na jednoj maloj smeđoj klupi… i u tom svijetu vlada savršena skladnost.
Kada je okolo kiša, u tom je svijetu suho; kada je okolo hladno, u tom je svijetu toplo…
Kada je okolo ništa u tom je svijetu sve…

I žao mi svih onih koji ne vjeruju…
A zavidim njima dvoma… koji znaju.

Standardni

Dnevnik jednog trenutka

Konačno smo navukli prekrivač i preko glava. Pazili smo da rubovi budu savršeno zategnuti, a da ispod prekrivača ne dopire niti jedna zraka svjetlosti.

Oduvijek sam je "osjećao" preko tri stvari; pogleda, mirisa i dodira. Sve tri su se ispreplitale na način da se, izostavljanjem bilo koje, ruši kula od karata… barem je na mene to ostavljalo takav utisak. Međutim, željela je da me nauči da "živim" drugačije… da u nedostatku jedne stvari, iz druge dvije izvučem maksimum i popunim prazninu svojom maštom.

Ostali smo ona, ja i prekrivač. Nisam joj vidio ni obrise. Stavio sam svoju ruku njoj na lice i prelazio preko njega spuštajući se ka vratu. Čuo sam samo disanje. Ruka je pravila zaokret na dnu vrata penjući se do ramena. Osjetio sam kako se lagano stresla uz poznato "ssss" koje joj je prešlo preko usana. Nadlaktica je bila jedan dug put… ali, nisam želio da žurim. Gledao sam je dodirom. Vjerujte mi, to je isuviše težak poduhvat kada ste u apsolutnom mraku. Nakon dugog puta, došao sam do lakta što je značilo da na slici nje, koju sam usputno kreirao, dodajem blagi prevoj. Njen miris sam mogao, tek tada, da doživim na pravi način. Tako istančan i jak dopirao je do mene, a ja uživao sa svakim novim udisajem. I podlaktica je preživjela analizu te sam došao do kraja njene ruke. Shvatio sam da na ruci ima "manu"… to je bio razmak između prsta. Popunio sam to svojim prstima i tek tada ništa nije nedostajalo. Nasmiješila se.

Približila je svoje lice meni i, kad smo bili tik jedno uz drugo,…
Mislim da je ostatak priče suviše intiman. Možda nastavak nikome nije zanimljiv, ali nama je sve. I nekad je najbolje ostariti sa trenucima koje samo vas dvoje znate. U protivnom, ne bi ni približno toliko bili vrijedni.

Standardni

Dnevnik jedne Nje

A, budan si?!
Da…
Zašto?
Da te gledam…
Kasno je, pola tri je… spavaj.
Ma, neka…
Ludo jedna… Šta je ono Ena govorila o nekom putovanju?
Zovu nas sa njima u Novi Sad…
Ići ćemo, je l’ de?
Naravno.
Kad oni misle ići?
Čim nam se poklope slobodni dani…
Aha. … A je li ti komšija sa trećeg vratio onaj gramofon, volim slušati ploče… Ne znam ni što si mu posuđivao…
Da, vratio je, nemoj se brinuti, spavaj…
Aaaaaah, hoću… zijeva mi se. Spavaj i ti dušo!
I ja ću uskoro…
A šta je sa onim odlaskom u muzej što smo planirali?!
Pssst (stavio sam joj prst na usne)… Spavaj, pričat ćemo ujutro uz kafu…
Dobro ljubavi… (zaspala je)

Nisam zaspao do jutra. Gledao sam je.
Velika metalna kazaljka je u nekoliko navrata prešla preko male žureći da upiše još koji krug na svoj konto. Maloj je bilo besmisleno toliko žuriti. Nikad se nije voljela takmičiti.
Njene oči su se micale ispod kapaka… Sanjala je nešto.
Čuo sam lavež pasa. Zabrinuo sam se da je ne probude.
Na um mi pade njeno ‘gramofon’ pitanje… O čemu ludica misli u ova doba, heh…
Ulična lampa baca svoj trag na lijevi zid naše sobe. Posmatram obrise… Prepoznajem razne oblike u tom tragu.
Pjevušim nešto… Istežem ruke…
Spustio sam se malo, u potpuni ležeći položaj. Stavio glavu do njene, lice u lice… nos uz nos… pola centimetra… i gledao je dok zora nije nenajavljeno ušla u sobu.

Standardni

Dnevnik jedne boje

Bijaše noć, jednom davno. Ne…
Bijaše tama. Mrkla tama. Bijaše ništa.
Trajaše to dugo, predugo… Trajaše od ko zna kad. Od početka?!

Onda bi svjetlo. Čisto svjetlo. Bijelo svjetlo. Dođe, razli svoju masu po svijetu… mrklom svijetu… i osvježi ga, dade mu nijansu. Načini vidljivi svijet, crno bijeli svijet. Svijet od crne, preko sive, do bijele. I ljudi poznavaše samo takav svijet. Svijetli bezbojni svijet.
Niko ne znaše da je svjetlost, bijela boja, skrojena od više boja. One živješe u njoj, skupa, ne znajući za drugi način života… izvan kolektiva. Naučiše da žive u skladu, u grupaciji. Nijedna boja ni ne pomisli da bude sama, ni ne pomisli da se otisne u svijet sama. Nijedna to ne znade, nijedna ne bi dovoljno hrabra.
Sve do jednom.

Jedna boja pomisli da vrijedi više. Da kao sama vrijedi mnogo više nego kao dio grupe. Pomisli to ali ne znade kako da se izdvoji. Niko joj nije pričao o samačkom životu. Nigdje to nije čula. Ali ipak bi dovoljno hrabra da se okuša u nepoznatom području. Odluči da se otrgne, da se otme…
Pripremi se, udahnu, i načini odlučujući korak. Izdvoji se, razli se i oboji nebo. Ostale boje pratiše najhrabriju. Svaka oboji nešto i svaka postade posebna… Svaka na svoj način.
Od tada ljudi poznaju drugi svijet, ljepši svijet, obojeni svijet. Tada nastade svijet koji i dan danas poznajemo. I svi se rado prisjećaju najhrabrije boje.

A bijaše to davno… vrlo davno. Ko zna koliko davno.

Standardni

Dnevnik jednog govornika

Šetao sam gradom. Bilo je negdje oko podne, a taj dan je bio jedan od onih gdje ti se, osim šetnje, ništa više ne radi. Tražio sam osmijehe ljudi, analizirao poglede, posmatrao okolinu. Uživao, jednostavno sam uživao.
Onda sam, slučajno prolazeći pored trga, ugledao skupinu ljudi kako slušaju nečije govore na podijumu. Znatiželjno sam prišao. Po stalnoj izmjeni govornika shvatio sam da je to mjesto gdje svako od nas može dobiti svojih 5 minuta. Jednostavno izaći i reći ono što želi, nekome ko želi slušati. "Zanimljiva ideja", pomislio sam.
Prelazeći pogledom po ljudima koji slušaju, u daljini, iza svih, ugladao sam jednog dječaka sa listom papira u ruci, kako se priprema da istupi na podij. Dječak je imao nekih sedamnaest godina, i po njegovim pokretima u mjestu, primjetio sam da je veoma uzbuđen. Čitao je sa papira, pripremao se, imao mnogo toga da kaže, čini mi se. Onda je zastao… spustio ruke u kojima je držao papir. Pomislio sam da je na njega red, da će se sada uputiti prema podijumu, ali nije… okrenuo se, rukama zgužvao papir, bacio ga u obližnju korpu i odšetao. Malo sam zbunjeno izgledao, ali sam se pribrao i potrčao prema korpi, uzeo zgužvani papir i otvorio.

"Zamisli, čovječe, da se budiš u svijetu koji brine o tebi… u svijetu gdje ti brineš o njemu. Zamisli da se budiš u svijetu gdje je tuđa tuga ujedno i tvoj problem, a tvoja tuga svačiji problem. Gdje ti je život stranca bitan kao i tvoj život jer, zaboga, ti brineš… suosjećaš.
Zamisli da se probudiš u svijetu gdje je svaki upućeni pogled prema tebi dobronamjeran, gdje je svaka riječ savjet, a svaka "pružena ruka" ne gleda svoju ličnu korist. Gdje ne postoji zlobni ljudski ego, oskrnavljeni moral, pogrešne ljudske vrijednosti, loše misli. Čovječe, zamisli.

Zamisli da se budiš u svijetu koji te drži na dlanu, koji te vodi kroz odrastanje, koji crpi ono najbolje iz tebe. U svijetu koji u tebi gleda osobu, a ne neprijatelja. U svijetu gdje napreduješ, ali ne na uštrb drugih… Gdje imaš sve, ali ne na uštrb drugih… Gdje si sretan, ali ne na uštrb drugih.
Zamisli da se probudiš u svijetu gdje su ubistvo i glad nepoznati pojmovi. Gdje je pojam ‘rat’ stvar prošlosti i ružnog sjećanja. Gdje je smrt djeteta od izlječive bolesti nezamisliva. Gdje je svako zlo zakopano. Gdje je utrka ‘u materijalnom’ sramota. Gdje je skromnost svačija vrlina.

Pa, čovječe… zamisli da se budiš u svijetu gdje svakog gledaš sa iskrenim osmijehom, a za uzvrat takođe dobiješ iskreni osmijeh.
Nije teško to zamisliti… pa zar je tako teško ostvariti?!"

Digao sam pogled sa papira i tražio dječaka. Želio sam ga dozvati, pronaći, otići za njim ali… izgubio se u masi. Shvatio je da će njegov glas biti "utušen" u orkestru drugih, loših, glasova. Nažalost, shvatio je. I otišao.