Page 1
Standardni

Dnevnik jednog pjesnika

Rekoše mi: Gledaj oko sebe,
Život teče, osmijesima krojen
Nemoj biti zatvoren u sebe
Svijet je sa mnogo boja bojen

A ja ipak po svome sam htio,
U svome svijetu tražio spas
Nisu znali da sretan sam bio,
Nisu znali da sam im'o nas

Rekoše mi: Izgledaš mi tužan,
Uvijek zamišljen, i pomalo lud
Pokušaj biti nasmijan za sve
Pokušaj, vrijedi svaki trud.

Ja sam ipak sam bojio svoj svijet
Akvarel od misli, i na sredini ti
Nisam bio tužan, nisam bio lud
Ja sam bio sretan…
…jer postojimo mi.

Standardni

Dnevnik jednog pogleda

Uvijek sam se pitao da li je znala… Da li je ikad pomislila, naslutila…
Da li joj je neko nekad rekao, nekim gestom dao do znanja, priznao…
Možda joj u pismu napisao, ili na neku ceduljicu koju bi joj, kada ona ne gleda, lagano i oprezno ostavio u njenom džepu opravdavajući se da je samo htio zgrijati ruku, ili provjeriti ima li njen džep dno…
Pitao sam se…

Ja sam joj to rekao, na neki način… Ne govorom, ali sam joj napisao na mjestu gdje se slova čitaju osjećajem… Napisao joj na leđima, prstom. Slutila je… svako slovo koje je pokušala da prepozna bilo je propraćeno njenim osmijehom. Slagala je slova u riječi, riječi u rečenice, ali nije mogla da odgonetne.
A ni ja se nisam suviše trudio… jednim dijelom sebe nisam želio da zna šta pišem. Mislio sam da, ako ona to sazna, da će čitav svijet odjednom to znati. A nisam to mogao podnijeti, bio sam suviše sebičan. Želio sam da tu spoznaju zadržim samo za sebe, da imam… da posjedujem… samo ja.
A pisao sam o njenom pogledu. O njenim očima.

Kako je moguće da jedan pogled sadrži nešto što se ne može riječima iskazati, pokretima pokazati, otpjevati. Kako je moguće da jedan pogled sadrži i čitavu priču, i ono između redova, i suzu koja kane piscu dok piše pa znamo njegov osjećaj u tom trenu. Kako je moguće da u jedan pogled može da stane i sreća i tuga, i osmijeh i bol… i osjećaj žene kada dobije dijete, i osjećaj čovjeka koji utapa tugu u čaši.
Kako sam ja u njenim očima mogao da vidim i sebe, i nju… i nas u budućnosti. Kako, ali kako, sam mogao da u svakom treptaju znam šta ona želi, da nakon upućenog pogleda nije trebala više da govori.

Priznajem, bio sam zaljubljen u njene oči… Njen pogled je kao kisik djelovao na mene. Njen treptaj je bio infuzija mom tijelu. Njena suza u oku je bila potres za mene. Imala je tu moć u očima, ali sam se uvijek pitao da li je to znala…

Da li je ikad pomislila, naslutila…

Standardni

Dnevnik jednog susreta

Oni su se znali. Ne uživo, ali su se znali, na sve ostale načine.
Tu noć je izašao vani, u njen grad, u njen objekat, u njeno vrijeme. Bila je sama, stojala uz šank. Oko nje je uzburkana masa padala u trans, svi su plesali, bili zaokupljeni nečim, pričali, ali ona je bila sve suprotno. Njeni pokreti su ostavljali utisak da čeka nekoga. A nije čekala, on je to znao. Ponašala se tako da bi odbila dosadna i napadna upucavanja osoba koje je ne zanimaju, a takvih je puno, koji samo čekaju mali znak "nespremnosti" i nepažnje da bi krenuli u akciju, u osvajanje. Spretno ih je držala na distanci.

A on, tek je dolazio. Na prvi prelaz očima po masi, njegov pogled ja pronašao nju, izdvojio je, zumirao i zadržao se na njoj. Približavao se njoj, probijajući se kroz masu. Nije ga mogla primjetiti. Nečujno je stao pokraj nje i dao joj ceduljicu, mičući je kažiprstom po šanku. Na tren se trznula, sa iznenađenim izrazom lica, pogledala ga i prepoznala iako ga prvi put vidi, ali je njena prva reakcija bila otvaranje ceduljice.

"Glumi da me ne znaš, prepusti se", pisalo je na ceduljici.

Osmijeh koji je tad načinila, bio je propračen jednim dužim treptajem i naglom navalom topline u njenom tijelu. Osmijeh je sadržavao trenutno sreću, vrvio uzbuđenjem, davao nadu i iščekivao njegov sljedeći potez. Zatvorila je ceduljicu i šutjela.

"Kako jedna osoba može uljepšati noć", tiho pređoše riječi preko njegovih usana.
"Oprostite…", iznenađeno će ona.
Da?!… Ah… heh, ništa… samo naglas razmišljam.
(Tišina, nekih 4-5 sekundi)

O meni?
Šta o vama?
O meni razmišljate?
Možda… Voljeli bi to?
Pa, laskalo bi, ali se pravite da vam nisam ovo priznala…
Onda je istina, o vama razmišljam. I, naravno, ovo nisam nikad rekao.
Koje?… (osmijeh)
Tačno tako.


"James… James Dean", reče on pružajući ruku (morao se nasmijati).
"Elizabeth Taylor, drago mi je", odgovori ona uz osmijeh.
Oči, zanimljive su… Jesu li vaše?
Ipak su od majke, ali se koristim njima već dugo, tako da ih sada mogu nazvati privatnim vlasništvom.
Na prodaju?
Ne.
Na čuvanje?
Samo onome ko ih zasluži…
Znači, ima nade… mogu ih zaslužiti.
Da, ako se potrudite… svi kreću sa iste stepenice kao i vi. Ko dođe do vrha, njegove su, na čuvanje naravno.
Pošteno. Večeras krećem, javite mi kad stignem na vrh.
Naravno, blagovremeno ću vas obavjestiti.

Idemo?!
Samo ako mislite na šetnju…
Pa da, to i nudim.
Onda, šta čekamo…

Noć je bila kao stvorena za šetnju. Bila je jedna od onih kojima počinju mnoge bajke, sa sretnim završetkom, naravno.

Standardni

Dnevnik jednog jutra

August. Grad. Svitanje. Deveti sprat. Stan u staklu. Naš stan. Spavaća soba. Mi.
Budim se. Ona spava. Gledam je. Ustajanje, nečujno. Lagani koraci. Ona se okreće, stani!… Tišina. Vratila se snu, nastavljam.

Kupatilo i tuširanje. Kuhinja. Stolica, odmor i zijevanje. Kafa i tost. Dvije šolje, dva tosta. Njena sa mlijekom. Dva reda čokolade. Soba, spavaća.
Način buđenja?… Pjevušenje!?, Ruka!?, Poljubac!?… Da. Još jedan. I još jedan. Kapci. Oči, njene.

Pogledi, jedno u drugo. Osmijeh. Onda i moj.
Dva osmijeha. Miris kafe.
Zagrljaj.

Te "sitnice"… to smisao života!?…

Da.

Standardni

Dnevnik jednog mene

Zamislite januarsku noć, vještačko osvjetljene ulice sa očišćenim snijegom i gurnutim duž trotoara. Sad osjetite hladnoću te noći, i zamislite onaj prozirno bijeli huk iz vaših usta kojim pokušavate da zagrijete promrzle ruke. E sad, u svoj toj noći, zamislite jednu malu kafanu kroz čije prozore izbija tamno žuta svijetlost, a kroz njen dimnjak vije se topli dim, takav da, gledajući u njega, već osjetite toplinu i poželite da ste u toj kafani.

Sad zamislite unutrašnjost kafane, ispunjenu valovima dima cigarete i buku raznih razgovora, iz svih dijelova kafane gdje ne možete da odgonetnete niti jednu jedinu riječ, a sva ta buka je nošena na ritmu lagane muzike koja dopire iz par zvučnika postavljenih u uglovima. Stolovi kafane su tipa: okrugli, sa onim finim stolnjacima i sa po jednom malom svijećom na svakom stolu. Sad zamislite jedan dugi šank, naspram ulaznih vrata, koji je svojom dužinom prekrio čitav jedan zid kafane, a u šanku konobar osrednjih godina na čijim se pokretima vidi da se usavršio za svoj poziv.

Sad, u svemu tome, zamislite jednu usamljenu osobu, koja je zauzela sredinu lijeve polovice šanka, na visokoj stolici, sa pognutom glavom i naslonjenim laktovima na šank. Na njemu je jedan dugi kaput, tamno sive boje, čiji donji rubovi dotiću pod kafane. Sad njemu dodijelite karakter mirne osobe, kojoj se nedavno nešto loše desilo ili joj nikad ništa nije išlo od ruke, pa se vidi da svu svoju tugu utapa u čaši, razmišljajući šta da učini sa sobom i kako da izvuče najbolje iz života. Toj osobi nije do priče, samo želi da zaroni duboko u noć zajedno sa svojim najboljim prijateljem, čašom.

Ta osoba, to sam ja. Iznutra.

Standardni

Dnevnik jednog djetinstva

Pamtim je. Dok smo još bili klinci, išli smo u istu školu, u istu smjenu. Imala je prelijepu plavo-smeđu kosu i uvijek uredno obučena. Nije se razdvajala od svoje najbolje prijateljice. Taj prekrasni osmijeh je nemoguće izbaciti iz sjećanja. Znao sam često, na školskom odmoru, ostajati u učionici pored prozora gledajući nju u dvorištu. Samo nju.
Pamtim je. Nerijetko sam znao, pri povratku iz škole, malo skrenuti i proći pored njene kuće, nadajući se svaki put da ću je još jednom vidjeti taj dan. I kada bih je vječno gledao, malo bi bilo.
Pamtim je. Ujedno i pamtim onaj osjećaj u meni, onaj strah koji mi nije dopuštao da joj barem priđem, da je pozdravim, da joj saznam ime. Nisam to mogao, bilo je jače od mene i morao sam živjeti sa tim. Sjećam se samo jednog trenutka, kada me je zapazila, pri izlasku iz školskog hola. Čekao sam prijatelja, a ona je prošla pokraj mene i pozdravila me osmijehom. Izgubio sam se.
Pamtim je. Pamtim da je ona bila razlog što sam sa tolikom voljom dolazio u školu i na svakom času samo gledao u sat i čekao odmor, da je ponovo vidim.
Jednog dana nije došla u školu. Nije došla ni dan poslije… Niti ikada više… Odselili su, saznao sam od roditelja. Nisam joj ni ime saznao ali mi je bilo teško. Kao klinca koji tek spoznaje ljubav, to me je puno pogodilo. Maštao sam da je samo nakratko otišla i da će brzo doći. Kako su prolazili dani, mjeseci, godine, svaka nada se izgubila.

Danas sam ja student, odrastao, moglo bi se reći. Tokom ovih godina, dopuštao sam sebi da pribjegnem sjećanjima i razmišljam o njoj. Uvijek sam se pitao gdje je mogla otići, kako je odrastala, čime se bavi u životu, šta je interesuje. Razmišljao sam i, ako bi se nekada sreli, da li bih ja mogao biti taj u koga bi se ona zaljubila. Jesam li ja neko ko može ukrasti njenu pažnju, uživati u njenom osmjehu, u razgovoru. Jesam li taj kome bi ona poklonila sebe.

Prošlo je i deset godina od njenog odlaska. Nedavno sam, vraćajući se sa fakulteta, slučajno prošao pored njene kuće. Ispred je bilo parkirano neko vozilo, neko se useljavao. Zastao sam nakratko. Iz kuće je izašla djevojka prelijepe plavo-smeđe kose. Prepoznao sam je… Vratili su se… Pogledala je prema meni, pozdravila me osmijehom i vratila se nazad u kuću.
Pamtim je… ona mene ne, ali sam dobio novu priliku u životu. Valjda ću ovaj put biti dovoljno hrabar da je ne ispustim iz ruku… ponovo.

Standardni

Dnevnik jednog psihologa

Sitnozrni, svijetlo-žuti pijesak. Umjetni ili prirodni, ne znam. Količina taman dovoljna da, pri prolasku kroz najuži dio pješčanog sata, "otkuca" 60 minuta. Ja sam nepomično zagledan kako i posljednja zrna pronalaze put do dna. Ustajem kako bih okrenuo sat i dao mu novih 60 minuta na raspolaganje, dok mojom radnom prostorijom odjekuju tri prodorna otkucaja zidnog sata sa klatnom. Vrijeme je za novog pacijenta.
Uz odlučno kucanje i uz moje odobrenje, ulazi djevojka u kasnim dvadesetim. Odmah se dalo primjetiti da je imala spremnu svu priču koju će da mi iznese… priču vezanu za njene probleme u braku. Nekako, kao da je žurila, tražeći mjesto da sjedne i da mi što prije sve ispriča, jer, bojala se da će svakim odugovlačenjem zaboraviti neki važan detalj čitave priče. Uputio sam je do udobne fotelje, a ja sam sjeo naspram nje na nekih metar-dva udaljenosti.
"Gospodine, ja ne mogu da vjerujem kakav je on, pogledajte šta je uradio prije nekih…", počela je svoju priču, a ja sam je pozorno slušao klimajući glavom, čime sam joj davao doznanja da se slažem i suosjećam sa njom. Sad, kako da kažem, priča nije bila nezanimljiva, naprotiv, bila je… bila je ok ali, ne znam zašto, po prvi put u karijeri sam "odlutao", u mislima naravno. Otišao sam, daleko, nisam je slušao… Otišao sam, ni manje ni više, nego na prvi dan škole. Gledao sam sebe kako se budim, roditelje kako trčkaraju oko mene spremajući me. Osjećao sam navalu adrenalina koju sam imao kada sam vidio veliku masu svojih vršnjaka ispred škole. Sjećao se svih lica koja sam tada "upijao" i sa kojima ću provesti dosta narednih godina. Sjećao se brbljanja učiteljice koja je sa tolikim elanom pričala ne znajući da će, ta njena priča, biti nešto zadnje čega će se svako od nas sjećati. Gledao sam sebe kako izlazim iz škole i trčim u zagrljaj roditeljima koju su me čekali ispred. Sjećao sam se…
"…odine!"…
"Gospodine!…", čuo sam dozivanje pacijentice i trznuo se.
"Da, slušam Vas", rekao sam refleksno.
"Završila sam… Šta mislite o svemu!?… Trebam li postupiti ovako kako sam zamislila!?", upitala me je. Uzdahnuo sam.
"Hm… Vidite, ja se potpuno slažem sa Vama i mislim da tačno tako treba da postupite."
"Hvala Vam gospodine…" govorila je, spremajući se… "Hvala Vam, mnogo ste mi pomogli…"
"Ma ništa, tu sam uvijek za Vas", uzvratio sam uz osmijeh.
Izašla je, a ja sam se vratio do radnog stola i okrenuo pješčani sat, dok su prostorijom odjekivala četiri prodorna otkucaja zidnog sata sa klatnom.

Standardni

Dnevnik jedne ljubavi

Jesen je bila, najdivnija do sad, ali to sam tek kasnije shvatio… nekih godinu dana poslije. Mislim da je najdivnija ikada, ali to ću da prešutim. Ostavljam nekim novim jesenima šansu da se pokažu… Da ne bude da nisam fer.
Ja sam prolazio tom ulicom, kojom ću kasnije toliko puta proći, ali ni to nisam znao tada. Išao, brojao korake, brojao stabla, nečujno pjevušio… razmišljao. Gledao ljude u prolazu, zagrljene, posvađane, nasmijane, same… Gledao nebo, lišće… gazao lišće, osluškivao zvukove gaženog lišća pa razmišljao je li to jauk lišća ili samo smijeh… da li mu smeta što ga gazim ili mu to odgovara… ko zna. Gledao sam i ptice, pretežno u paru, pa se onda sjetim da ja šetam sam i tada me na trenutak uhvati neka nelagoda, jer sam sam… nisam zagrljen… nisam nasmijan koliko bih trebao biti jer nije Ona pored mene… neka Ona, sa kojom bih se smijao, sa kojom bi se prepirao duž te ulice oko nekih sitnica i gledao kako se trudi da mi pokaže da je u pravu, pa bi mi sve to izazvalo osmijeh na licu te bih je nakon svih tih sitnih prepirki jako zagrlio i zajedno bi se svemu nasmijali… Sve mi to prolazi kroz glavu ni ne sluteći da ću tada ugledati Nju, do tada nepoznatu.
Prolazio sam pored jedne kuće, koja se nalazi neposredno uz ulicu. Zainteresirala me je kuća, kao građevina, jer je bila neobična… nije se uklapala u okolni stil gradnje. Naslonio sam se na ogradu i posmatrao.
"Izvolite", došao je do mene tih i blag glas. Okrenuo sam glavu i ugledao Nju, kako po dvorištu skuplja lišće na jednu hrpu.
"Ma ništa, samo me je privukla kuća… nekako, čudna je", govorio sam i pri tome objašnjavao rukama. Iskreno, malo sam se i izgubio vidjevši nju… nisam znao šta da kažem. Srećom, ona je bila opuštenija pa je nastavila razgovor. Došla je do ograde, naslonila se sa unutrašnje strane, i pokušala da mi ispriča svu priču koju ima ta kuća. Negdje, na sred priče je zastala, nasmijala se i pružila mi ruku da se upoznamo. I ja sam se nasmijao. Priča se nastavila… sa kuće je prešla na općenitu arhitekturu, pa na jesen, godišnja doba, medicinu i… dalje se ne sjećam. Samo znam da smo, nekako, dogovorili da se i sutra nađemo na istoj ogradi, da nastavimo priču. Onda smo se nalazili i na drugim mjestima… i u druga godišnja doba. Onda je ona bila moja, a ja bio njen, pa smo prolazili tom istom ulicom, zagrljeni, smijali se, prepirali oko sitnica a ona se trudila da mi dokaže da je onako kako ona kaže. Provodili smo svo vrijeme zajedno. Onda je ona postala moja žena. I još uvijek je.
Sada vidite zašto je ta jesen najdivnija do sada… možda i najdivnija ikada, ali to ću da prešutim iz već pomenutih razloga.

Standardni

Dnevnik jednog svjedoka

Bila je jesen.
Nakon te jeseni, više nije bilo godišnjih doba. Zima, proljeće i ljeto su se predali pod kontrolu jeseni… toj jeseni… od te godine, tog dana. Od tada, moje misli su zarobljene u jeseni… živim u jeseni, budim se u jeseni… pet godina već.
A tog dana jesen je počela fino. Prozor moje sobe se nalazi tik uz aleju koja je toga jutra bila prošarana bojama jeseni. Tom alejom prođe automobil jednom ili dva puta na dan, tako da ima dovoljno vremena da lišće, u svim svojim raskošnim bojama, napravi pravi jesenski sag duž aleje. Kada svemu tome dodate muziku koju pravi to lišće tokom njegove avanture, koja počinje na grani a završava na podu, možete samo zamisliti o kakvom jesenskom jutru govorim.
Probudio me je huk vjetra, koji je kroz odškrinuti prozor našao ono što traži. Moje uši. Ustao sam sa nekim blagim osmijehom na licu i otišao do prozora da malo protegnem ruke i udahnem jesen. Naslonio sam se laktovima na prozor i očima odmjeravao aleju, sa jednog kraja ka drugom… lijevo pa desno.
"Prekrasna je", pomislio sam. Ne bih ništa dao za ovaj pogled sa prozora.
U tom trenu me trznu neki smijeh. Bila su to djeca, njih troje, ustali ranom zorom i izašli na aleju da se igraju. Sjajni su, tako nasmijani… Odmah se sjetim sebe kada sam trčao tom istom alejom bezuspješno pokušavajući nasamariti svoju sjenu i prestići je. Zastanem, pa čekam, kada ona ne bude spremna, da ponovo potrčim. Ali uvijek je znala kada ću krenuti. Kako sam tada bio ljut na nju, svoju sjenu.
Oni su se igrali, smijali, trčali i bacali se po lišću, a ja sam ih svo vrijeme gledao i u naletima sjećanja postavljao sebe, svoju siluetu, među njih. Tada im se pridružuje i jedan mali psić. I on veseo, maše repom, a oni trče oko njega. On, sav hiperaktivan, odlazi sa aleje i dvoje od te djece kreće za njim, prateći ga između zgrada. Jedna djevojčica ostaje, tražeći nešto po lišću. Ili je nešto izgubila ili je radoznalost navodi da pretražuje svaki milimetar ulice… ne znam. Posmatram je… njena misija je odvodi na sredinu aleje, gdje zastaje, zamišljeno gledajući u pod.
Onda se, na svoj ružni način, vrijeme poigralo sa sudbinom i spojilo dva događaja… baš u tom trenu je naišao motorista i, ne gledajući, udara u djevojčicu. Malo je zastao i shvativši šta je uradio, brzo nestao, podižući zavjesu od lišća iza sebe.
Tog momenta, jesen je, od lijepe jutarnje, postala tmurna… kao da se veliki plašt nadvio nebom. Sve je utihnulo… U meni je bilo mnoštvo osjećaja, gledajući djevojčicinu majku kako uz plač i vrisku prilazi djetetu. Dolazi još par osoba, podižu djevojčicu i odnose je. U meni se nešto prelama… guši me… više ne mogu disati jesen… ne mogu ništa.
Zatvaram prozor i sjedam na rub kreveta. Listam događaj u glavi, ponovo i ponovo. Zašto!? Zbog čega!?… milion pitanja…
Motorista nikada nije uhvaćen… djevojčica je preminula na putu do bolnice… ja sam ostao zarobljen u jeseni… dugoj jeseni… najdužoj do sada.

Standardni

Dnevnik jedne noći

Znaš, još se sjećam…
Bilo je prije deset godina, ali, znaš, vrijeme je relativno, pogotovo za sjećanja.
Znaš, bila si u svijetlo plavoj haljini.
Bila je providna… ali samo u blizini svijeće. Bezuspješno je sakrivala tebe, jer su se obrisi tvoga tijela probijali kroz nju i odlučno tražili moje oči u mraku.
Našli su ih.
A moje oči… da, bile su povezane sa osmijehom, ali samo si ti stvarala tu vezu.
Znaš, pamtim tvoj hod, tako lagan da se plamen svijeće nije nimalo prepao. Ne, mirno je ispunjavao svoju ulogu pružajući mojim očima zadovoljstvo gledanja tebe.
I ti si bila nasmijana, znaš… Nesvjesno… Nenamjerno…
A ti su osmijesi najiskreniji.
Znaš, gledao sam te i… misli… toliko misli… ali svaka vezana za tebe.
Nekad sam komplikovan, znaš… ali, te noći, sve je bilo jednostavno.
Izašla si iz kruga koji osvjetljava svijeća. Pomalo se nazirala silueta, dok se ni ona nije stopila sa tamom. Nisam te više mogao vidjeti. Osluškivao sam korake… tihe korake.
Znaš, mogao sam čuti i haljinu… zvuk njenih krajeva koji paraju vazduh, jer je noć bila tako tiha.
A onda sam te osjetio… miris… bila si tu.
Prošao sam rukom ispred sebe, čekajući da se ona zaustavi na tebi.
Ali nije. Nasmijao sam se.
Čuo sam još jedan korak.
Ponovo sam pomjerio ruku, ovaj put sporije.
Čekam… ruka ide zrakom…
Čekam…
Prepreka… Ti.
Obuhvatio sam te i drugom rukom, i primakao sebi.
Znaš, tad sam se osjećao upotpunjeno.
Spustila si se meni u krilo i, po potezima tvoga tijela, znao sam da si dala sebe, meni na čuvanje. Vjerovala si mi, potpuno, a to je bilo najteže ostvariti. Mnogi ostare, a da ne dožive da im neko potpuno vjeruje. Meni je to najbitnije.
Znaš, bio sam sretan.
I danas sam, kad se toga sjetim.

Uzela te smrt… odvojila od mene.
Ali znaš, nije te odvojila od mojih misli.
Sjećam se svega, znaš, ali pogotovo te noći… kad si mi prvi put potpuno vjerovala.
Znaš, bila si mi sve… i još uvijek si.
Sa tobom, otišao je i moj život… Počeo je drugi, nebitan. Svi imamo jedan život.
Ja sam svoj proživio.
Trebaš mi, znaš… puno.
A ta noć… ne mogu više pisati o njoj… ali se sjećam svake sekunde.
Znaš, bila je posebna… Neponovljiva, znaš.
Bila je naša.