Page 1
Standardni

Dnevnik jedne “mrvice”

Kad bih samo znala govoriti, ne bih vam krila svoje oduševljenje ovim svijetom. Oduševljenje kada vam se mutna slika pred očima pretvori u nešto čisto, nešto što ti na prvu nema smisla, a vremenom dobije smisao kakav mu ti dodijeliš.
Kad bih samo znala govoriti, pričala bih vam o tome kako sam, prve zvuke koje sam čula, slagala u glavi po osjećaju koji su mi izmamljivali. Kako sam ih prvo dijelila na ugodne i neugodne, a vremenom sam proširivala spisak levela.
Kad bih samo znala govoriti, priznala bih vam kako sam sve nove mirise upoređivala sa prvim zapamćenim, majčinim. Svi su naredni bili dobri samo ako su bili slični tom prvom.
Kad bih samo znala govoriti, pokušala bih vam opisati trenutak kada sam shvatila da su ruke, koje već neko vrijeme primjećujem u svom vidokrugu, zapravo moje i da imam mogućnost da njima "pravim" razne oblike po zraku.
Kad bih samo znala govoriti, naučila bih vas kako da pamtite lica, da se nekima obradujete a nekima ne, i kako da zaplačete na jedinstven način kada vam nešto nije po volji.

Kad bih samo znala govoriti, ja ne bih prestajala pričati. Međutim, još ne znam, jer sam još uvijek tako mala.