Page 1
Standardni

Dnevnik jednog novog života

Godine traženja pretvoriše se u dane, dani će u sate i sve što su sitniji otkucaji, nivo sreće u krvi je visočiji.
„Zar još uvijek postoji takvo nešto?!“, pitaju se svi… „Zar to nije umrlo sa Julijinim posljednjim izdisajem?!“

Kazaljke odbrojavaju petu godinu. Nije im bilo mrsko jer znaju da će stati kada dvoje postanu jedno.
Zemlja je počela koračati peti veliki krug. Kaže da nije ni osjetila… Kaže da joj je bilo zadovoljstvo. Šapnula mi je da je koračala sa pjesmom…

Uskoro više neće biti ni bitno. Kada sve otkuca, vrijeme će da stane, zauvijek će da počne a zemlja će da izgubi dvoje ali da dobije jedno.
I to kakvo jedno…

Standardni

Dnevnik jedne kreacije

Upravo ću da kreiram najljepšu pjesmu.
To će biti jedina pjesma koja spada u sve kategorije pjesama, i koja će biti najljepša u svakoj od tih kategorija. Takva pjesma više nikada neće biti kreirana.

U svom uvodnom dijelu, ta će pjesma sadržavati jutro kakvo se može vidjeti samo na najvišim planinama; rani zov ptica kakav se može čuti samo u tropskim šumama; huk izvorišta svih rijeka spojen u jednu melodiju; ples vjetra na nepreglednim poljanama pšenice; tvoj treptaj i osjećaj u meni koji budi tvoj pogled.

U svom glavnom dijelu, ta će pjesma sadržavati život, u njegovom najsavršenijem obliku; doživljenu starost sa nekim; miris netaknutog dijela prirode u rano proljeće; dodir zraka sunca na vlažnom tijelu; misao na najdražu osobu; sve suze svijeta koje su kanule zbog sreće; maštu djeteta; stisak tvoje ruke i osjećaj u meni koji budi tvoj dodir.

A u svom završnom dijelu, ta pjesma će sadržavati suton na obalama svih otoka; muziku delfina; sjećanja na sve lijepe trenutke od početka vremena; miris opalog lišća koje završava svoj životni ciklus; sve osmijehe; sve najljepše posvećene riječi; tvoj trag u snijegu praćen mojim i svaki osjećaj u meni koji budiš ti.

Sada, kada imamo sve potrebno, molio bih te da to posložiš u svojoj glavi jer samo ti možeš kreirati najljepšu pjesmu. Čuvaj je za sebe jer ona ne smije biti nigdje zapisana niti ikome izrečena.
Ovaj svijet još nije spreman za nju.

Standardni

Dnevnik jedne riječi

Ne primijetismo kad i ne primijetismo kako ali, dođoše vremena kad izrečene riječi vrednujemo po jačini tona a ne po značenju. Dođoše vremena kada značenje riječi primjećujemo samo na “daskama koje život znače”, a čim kročimo van tih odaja vrijednosti se gube. Zar izgradismo te odaje samo da nas podsjećaju na to šta smo imali i kako smo komunikaciju cijenili?!
Vrijeme ide unazad; putanja nije samo silazna nego i povratna. Više nije bitno šta se kaže riječima nego na koji način. Uzvici kao vrsta riječi izbijaju na vodeće mjesto. Ko još mari o imenicama i glagolima… kome je to stalo da sklopi proširenu rečenicu i iskoristi par novih riječi, kada jedan uzvik sadrži sve što je taj napaćeni mozak htio da kaže.
A ko sam ja da krivim takav mozak kad će naići na razumijevanje većine…

I tako, ne primijetismo a vratismo se našim precima.
Živjeli uzvici.

Standardni

Dnevnik jednog plamena

Pokušaću opisati, kroz razlomljena sjećanja, ono što mi činiš…

Zima je. Jaka.
Dijete sam, pet godina. Galama druge djece; vani smo, u snijegu. Igramo se, već duže vrijeme.
Postaje mi suviše hladno i želim kući. Ali, kuća mi je daleko… osjećam strah jer se bojim hladnoće.
Žurim kući… čujem svaki svoj duboki udisaj i svaki načinjeni korak.
Tresem se i, gotovo da naviru suze. Ali, i dalje žurim…
Kuća mi se oslikala u daljini a val smirenosti me preplavi.
Ulazim, mama skida odjeću sa mene i pita “Pa gdje si ti do sada?!” ne očekujući odgovor nego, eto, pita iz brige…
Ja samo posmatram svjetlost koja dopire iz susjedne prostorije. Svjetlost pripada kaminu i samo čekam da sjednem pored njega, da se zgrijem, jer on je sve ono što mi treba.
Presvučen sam i trčim prema kaminu u kojem plamen vatre otmjeno pleše, bez ikakvog ustručavanja.
Tog trena sve postaje nebitno. Osjećam se ugodno, toplo i sigurno. A dijete, kad je zadovoljno i sretno, ono to ne krije… osmijeh mi je na licu, pjevušim i igram se sa rukama praveći sjene. Pucketanje vatre daje tako lijepe zvuke. Svijet više i ne postoji… postojimo kamin, i ja, i toplota koja nas veže, i to je sasvim dovoljno da jedan klinac bude sretan.

Sada sam odrastao. Moji prohtjevi za sreću su postali mnogo veći, moje želje su veće. Imam planove, nadanja, maštanja… ko će sve to ispuniti?!
Taman sam se pomirio sa time da je sve to nemoguće doseći, i onda si se pojavila ti.

Eto, to mi činiš svakog trena kad te vidim. Možda nije romantično za reći ali, ti si moj “kamin”.

Standardni

Dnevnik jednog zaborava

I šta na kraju ostane…
Pepeo pepelu, prah prahu.
Sve što je svjesno ono je i živo, a samo živo može da pamti. Ali, živo i umire. Živo ima početak i kraj… živo je imaginarno.
Neživo ne umire, ali neživo i ne pamti. Neživo može biti oduvijek i zauvijek. Ali, neživo nije svjesno i neživo nema sjećanja.
I ko će onda da svjedoči o proteklom vremenu; o događajima?!
Ako ostavimo zapise neko mora da ih tumači…
Ako ostavimo tumača on će da umre.
Ispred smrti mi smo nemoćni.
I nakon svega samo pepeo i prah.

I šta na kraju ostane?!
Na kraju ostane samo zaborav…

Standardni

Dnevnik jednog podruma

Kada su vaši koraci jedini zvuk koji čujete, tada se i njih nelogično bojite. Jedan zvuk je znatno strašniji od buke. Ako tome još dodamo poznatu činjenicu da podrumska osvjetljenja imaju problem da neučinkovito rade ono za šta su stvorena, onda imamo vrlo pogodan teritorij za odrastanje straha. Jedna takva, slobodno ću reći, polukorisna sijalica se žestoko borila sa mrakom podrumskog hodnika. Oprezno sam se kretao držeći stari ključ u ruci dok me je njegova ljepša polovica nestrpljivo čekala na lancu oko podrumskih vrata.
Stigao sam i odahnuo prvi put… drugi put će biti kada otključam vrata i upalim svjetlo unutar mog podruma. Nije mi dugo trebalo jer su ključ i katanac, već odavno, savršen par. Podrum nije imao vanjski izvor svjetlosti pa je unutarnja sijalica morala biti toliko jaka da pobjedi mrak i prikrije sav moj strah bar do trena kada budem napuštao podrum i morao je ugasiti. A podrum je bio mala riznica sjećanja…

Bicikl sa skinutim pomoćnim točkovima pokraj njega; tačno se mogu sjetiti dugotrajnog procesa skidanja jednog pa drugog točka te moje sreće što sam savladao tu najveću i najstrašniju silu na svijetu, gravitaciju. Kako sam samo bio ponosan, jurio na biciklu i prkosio vjetru. Pamtim da sam tad bio mišljenja da smo ja i moj bicikl najbrža fizikalna pojava u prirodi.
Sa moje desne strane bio je veliki stol. Prišao sam mu; stripovi… Zagor, Alan Ford… osmjehu nema kraja. Listam i čudim se kako su crteži statični. Sjećam se da, kad sam to kao mali čitao, da sam se znao toliko udubiti u priču da je sve izgledalo kao da gledam film. Svi likovi su se kretali kroz te crteže, micali usnama dok pričaju i trudili se da meni dočaraju događaj. Sad su svi ti likovi ukipljeni, bezdušni, ali mislim da mi ne bi trebalo dugo da ih oživim… ja jednostavno ne odrastam.
Na stol naslonjen AK 47… drveni, ratni, među rajom poznat kao Kalaš. Bio mi je drag ali mi sada ne izaziva jake emocije. Shrvan svime što se izdešavalo samo sam skrenuo pogled sa njega.
Na drugom kraju stola je kartonska kutija. Odlazim do nje i skidam ljepljivu foliju… u njoj je, slagaću, najmanje 10 godina mog djetinjstva; stvari iz raznih doba, stvari koje su me obilježile kao osobu, koje su na neki način gradile moju ličnost i moj odnos prema životu, i koje su se nesvjesno utkale u moju DNA. Uzbuđen, sretan i radoznao objeručke uzimam kutiju i spuštam je na pod pokraj sebe. Taman spreman da uronim u moja sjećanja, da uronim u taj vremeplov i njime otputujem do mojih početaka, dešava se nezgodna stvar… u podrumu nestaje električne energije.

Posljednje čega se sjećam je pravi, odlučni, duboki, snažni i prostorno-parajući muški vrisak.

Standardni

Dnevnik jedne starosti

Nepomično sam gledao u to, odveć staro, lice bez emocija. Ono je odbrojalo toliko jeseni i pozdravilo toliko osoba da su te brojke isuviše teške.
Vrijeme ima tako čudnu moć… oružjem zvanim bore guta svaku emociju koju bi sjećanje iskazalo na licu. Hirurškim putem, iz sjećanja, uklanja najdragocjeniji dio… ostavlja samo puki zapis, puki slijed događaja koji tada izgledaju kao da su se desili nekome drugom. Naviru često sjećanja na to staro lice, dovuku se iz najtamnijih moždanih odaja, probiju se kroz lancima zaključana vrata zaborava, ali ih samo prepoznamo po govoru… ekspresija na licu je postala nepoznat pojam. 

Gledam u to staro izborano lice, oči koje su vidjele toliko dobra i zla, kosu koja je boju ostavila vjetru da je raznese po livadama… uzimam ruke kroz koje je krv kolala u nezaustavljivim valovima a sada teče tiše od šumskog potoka… posmatram sve to… u nadi da ću doseći tajnu života.
…a staro lice ne brine o tome. Ono je tajnu proživjelo.

Standardni

Dnevnik jedne “mrvice”

Kad bih samo znala govoriti, ne bih vam krila svoje oduševljenje ovim svijetom. Oduševljenje kada vam se mutna slika pred očima pretvori u nešto čisto, nešto što ti na prvu nema smisla, a vremenom dobije smisao kakav mu ti dodijeliš.
Kad bih samo znala govoriti, pričala bih vam o tome kako sam, prve zvuke koje sam čula, slagala u glavi po osjećaju koji su mi izmamljivali. Kako sam ih prvo dijelila na ugodne i neugodne, a vremenom sam proširivala spisak levela.
Kad bih samo znala govoriti, priznala bih vam kako sam sve nove mirise upoređivala sa prvim zapamćenim, majčinim. Svi su naredni bili dobri samo ako su bili slični tom prvom.
Kad bih samo znala govoriti, pokušala bih vam opisati trenutak kada sam shvatila da su ruke, koje već neko vrijeme primjećujem u svom vidokrugu, zapravo moje i da imam mogućnost da njima "pravim" razne oblike po zraku.
Kad bih samo znala govoriti, naučila bih vas kako da pamtite lica, da se nekima obradujete a nekima ne, i kako da zaplačete na jedinstven način kada vam nešto nije po volji.

Kad bih samo znala govoriti, ja ne bih prestajala pričati. Međutim, još ne znam, jer sam još uvijek tako mala.

Standardni

Dnevnik jednog izazova

A tako se nenajavljeno dese ti trenuci…
Prosto se čovjek iznenadi, i prosto ne zna recept njihovog prizivanja, način nastajanja…
A unutar jednog takvog trenutka nauči se o životu više nego u desetak proživljenih godišnjih doba.

Riječ je o onome kada se, nađeni u bilo kakvom okruženju i događaju, "izvučemo", u mislima,  iz atmosfere i na sve to gledamo ne iz trećeg nego iz n-tog lica. Nemojte mi reći da se nijednom niste tako zamislili… zamislili nad sobom i nad okolinom, zamislili nad ljudima i njihovim pokretima, gestikulacijama… zamislili nad bučnom pokretnom masom, kolonom automobila i mješavinom neugodnih zvukova… zamislili nad prostranom ravnicom, nad krovovima kuća, nad logorskom vatrom, osobom do sebe… zamislili nad vjetrom nošenim lišćem, nad dječjom igrom… zamislili nad zamišljenim ljudima. Dobije se osjećaj kontrole situacije, potpunog razumijevanja i savršene smirenosti. Okolina i događaj, kakav god da je, potpuno utihne, a mi budemo na najvišem nivou svjesnosti. Onda gledamo na sve sa potpunom jasnoćom i sa osjećajem unutarnjeg zadovoljstva.
Ali, to je tako nestabilno stanje. Nije nam navika pa se osjećamo kao gost takvog stanja i čim shvatimo to, taj trenutak prestane te se vraćamo u realnost.

A naučiti vladati takvim trenucima… to je tek izazov.