Page 1
Standardni

Dnevnik jednog bojišta

Prvo je bila nesnošljiva tišina. Izmrcvareno sam ležao u blatu prekriven njime do neprepoznatljivosti, a ispružena lijeva ruka je snažnim stiskom držala donji rub Davidovog šinjela. Teško sam otvarao oči. Blato je bilo nemilosrdno… ukaljalo je moje lice te je, svojim brzim stvrdnjavanjem, otežavalo mojim kapcima da se sklone i dopuste mi da vidim gdje sam. Iskreno, nisam mogao mnogo ni vidjeti jer se gusti sivi dim uzvrtio i plesao po livadi te svojim prisustvom gotovo pretvarao dan u noć. Ali znam da sam želio vidjeti… želio sam saznati šta se dešava jer u prvoj minuti, otkako sam došao svijesti, bio sam totalno izgubljen i zbunjen. Mozak se trudio da prerovi po sjećanjima i izvuče najsvježije, trudio se da posloži dijelove i da mojoj svijesti da smisao. Svo to vrijeme nisam popuštao šinjel.

Kako je samo strašan trenutak kada tišina prestaje da djeluje. Najprije sam čuo kvrckanje… nešto kao kada led popušta pred navalom topline. Onda kvrckanje postaje učestalije, ubrzava se, sve više i više povećava frekvenciju da bi konačno val zvučnog udara stao tišini u kraj i potpuno prenio zvučnu okolinu u moje uši. A zvuk mami sjećanja…
Konačno sam otvorio oči… konačno je huk ratom pokrivene poljane došao do mene… konačno je mozak razvrstao zadnja sjećanja i konačno sam shvatio da je detonacija odgovor na moje sadašnje stanje.
Odmah se sjetih Davida…
Vučem šinjel ali nemam dovoljno snage. Trzam ga. Želim da izustim njegovo ime, da ga dozovem, ali mi je i to teško. Desnom rukom upirem u pod trudeći da se podignem. Meci paraju vazduh ali mi je to zadnja briga. Čovjek se nekad više boji kada iz trećeg lica posmatra neki događaj. Prisustvo događaju često nam daje čudnu snagu i često otklanja strah u trenucima kada bi trebalo da je on najizraženiji.
Ustao sam. Shvativši da treba brzo da djelujem snažno sam, s obje ruke, dohvatio Davida za ramena. Okrenuo sam ga na leđa. Dolazio je svijesti ali nisam imao vremena da ga potpuno dozovem. Podigao sam ga, prebacio mu ruku preko svog vrata i doslovno ga vukao po blatu jer je on svako nekoliko sekundi uspijevao da načini jedan korak. "Gdje smo?", ponavljao je… Nisam imao kad ni da mu odgovorim. Samo sam želio da pronađem čist put do naše baze. Dim je dodatno otežavao situaciju. Vidljivost je smanjena na par metara i svaki put bih pretrnuo kada se neko naglo, iz dima, pojavi ispred nas, misleći da je neprijatelj. Disao sam duboko i nepravilno, gubio snagu i osjećao kako se prljavi znoj slijeva niz lice.

U magli se ukaza silueta… Kako sam bio ubijeđen da idem u pravcu naše baze, pretpostavio sam da je naš vojnik.
Međutim, nisam prepoznao uniformu, ni šljem… a nakon par sekundi, kada sam se približio, ni oružje. Zastadoh, na par metara, držeći Davida naslonjenog na mene. Nije mi se sviđao osjećaj. "Je li to to", pomislih u sebi… "Je li ovdje završavam svoj životni krug."
Nisam imao oružje kod sebe, nisam imao snage, nisam imao ništa, kratko rečeno… pa ni strah. Osjećaj mirnoće je naglo protutnjao mojim venama i zatvorio sam oči spreman da spojim kružnicu i završim svoju priču…
"Prođi…", začuh, "Prođi druže… ni ti ni ja nismo birali rat."

Pogledao sam ga, dobro zapamtio lice, i nastavio ka našoj bazi noseći Davida.
I dan danas se sjetim tog lica… lica "neprijatelja".

Standardni

Dnevnik jedne kutijice

Šta sam mogao imati, nekih 15-16 godina. To je doba presudno za donošenje životnih stavova, za spoznaju sebe kao živog bića te postavljanje mnogih pitanja na čije ćeš odgovore cijeli život tragati. A to je neki i smisao, je l'…

Naša kuća je bila uz rijeku. Otac se često šalio kako ćemo nabaviti ogromna vesla i jednog se dana malo odgurnuti te rijekom stići do mora. Do desete godine sam mu vjerovao, a poslije se slatko smijao i uživao u njegovim maštovitim dosjetkama. Majka je oduvijek smatrala kako je on neiscrpan izvor zanimljivosti i kako joj nikad nije dosadno sa njim. Njihov pogled nakon neke njegove šale sam shvatio tek u kasnim dvadesetim. Šta sam ja ranije mogao znati šta je prava ljubav…
Ogroman drvored, od ulaznih vrata do glavne ulice, pravio je gusti hlad te je bio inspiracija za sjajne igre koje sam smišljao sa svojim vršnjacima. Ljeto sam smatrao najkraćim godišnjim dobom… uvijek je bilo završeno kad je postajalo najzanimljivije i kada smo bili najviše zaneseni igrama. Ulaz u kuću je ukrašavao veliki trijem na kojem sam, premoren od cjelodnevnih ljetnih igara, ispijao hladnu limunadu i jeo svježe voće. Kuća je, jednostavno, bila san svakog prosječnog stanovnika, što zbog položaja, što zbog okoline.

Jednog dana, vraćajući se sa kratkog odmora, roditelji su donijeli razne stvarčice u kuću. Među njima je bila i jedna crna kutijica, nikakvog posebnog izgleda… ličila je na one škrinje sa blagom koje susrećemo u filmovima, samo u manjem obliku. Imala je i katanac. Shvatio sam da je samo za ukrasa, pa nisam obraćao posebnu pažnju na nju. Postavljena je u hodniku na niži radni ormarić. I to je bilo sve što sam znao o njoj jer, kako rekoh, nije mi bila interesantna.
Sve do jednom…
Stajala je ona tu pa, slagaću, i dva mjeseca dok me jednom nisu pozvali roditelji da mi nešto kažu. Stajali su tik do radnog ormarića na kojem je kutijica i čekali mene. Prišao sam.
"Sine", reče otac "vidiš ovu kutijicu…"
"Da…"

"U njoj smo tvoja mama i ja ostavili nešto naše i molimo te da je nikad ne otvaraš" govori mi zaključavajući katanac na njoj…
"Dobro… ok", rekoh…
"Dakle, nećeš?"
"Ne…"
"Nikada?"

Odmahivao sam glavom. "Dobro, hvala ti sine…" Otišao sam od njih.
Od toga trena ta je kutijica postala sve što me je zanimalo. Nikad je do tada nisam pogledao a kamoli otvorio ali tog trena se sve promijenilo. Bila je moja jedina misao, moja jedina zanimacija.
Prošlo je i sedam dana. Svaki dan sam prolazio desetak puta pored nje i svaki dan me je zvala, dovikivala… mamila me kao što miris cvijeća mami insekte. Imala je opojan utjecaj na mene. Bila je jedna ogromna neosvojiva tvrđava… tvrđava na vrhu najnepristupačnije planine zavejane snijegom, sakrivene maglom i zaštićene olujom, a njen katanac je predstavljao visoki bedem sa čeličnom kapijom i četom bradatih i strašnih stražara ispred.
Gledao sam je krišom, sjekao pogledom ali, rekao sam da neću…

Bila je veče. Roditelji su otišli kod prijatelja i ja sam ostao sam u kući. Znate već šta mi je bilo u glavi… crna mala, sa katancem, kutijica. Šetao sam oko nje. Moje desna ruka je ovlaš dodirivala njenu površinu upijajući njene neravnine. Bila je tako lijepa, tako tajnovita. Veo magije se uzdizao oko nje i tačno sam mogao da čujem "Abrakadabra" koje je dopiralo iz njene unutrašnjosti. Osjećao sam kako mi srce ubrzano radi i kako pucam od uzbuđenja u njenoj blizini. To isto ću osjetiti i desetak godina kasnije, kada se prvi dah moje sadašnje djevojke spuštao meni na vrat… a u meni toplota navire.
Nisam mogao da odolim. Da, obećao sam da neću ali… ali…
Otrčao sam po kratki čelični štap, od starog kišobrana, koji sam držao ispod kreveta u slučaju da mi provalnici uđu u sobu. Spustio sam kutijicu na pod i štap progurao kroz zakačku od katanca. Kutijicu sam obuhvatio nogama i, gurajući štap prema gore, polomio metalni lim na kojem se držao katanac. Tvrđava je bila osvojena.
Sav uzbuđen otvorio sam poklopac. U kutijici je bila jedna ceduljica. Uzeo sam je i raširio.

"Sine, neka te želja za znanjem i spoznajom uvijek vodi kroz život, ali ne pod svaku cijenu. Saznao si šta je u kutijici ali si izgubio povjerenje roditelja. Je li vrijedno?"

Te noći sam zaplakao.

Standardni

Dnevnik onog koji šuti

Ja nikad nisam bio ‘od govornika’; nikad nisam bio rječit.
Nikad nisam bio ni ‘od pisaca’ ali, dugovremeno sakupljanje neizgovorenih slova eskaliralo je time da ih pretočim u pisanu formu bez ikakve želje da to bude i po čemu posebno. Zašto pisana forma?!… jer me je tako manje stid. ‘Reći nešto‘ zahtjeva slušaoca, a ja se ne snalazim u takvom okruženju; ja sam od onih koji šute.

Ta pisana forma, u početku, bijaše samo mašta… mašta konvertovana u slova abecede. Događaji koji se odvijaju u mojoj glavi, događaji koje zamislim i izmaštam do kraja. Volim kreirati takve događaje, volim odigravati svoje scenarije u svojoj režiji.
Međutim, vremenom, pojavi se želja da se ispiše i pokoja stvarna riječ, da se objelodani pokoji istinit redak, da se konvertuje pokoji osjećaj… raznorazni… u slova.
Pa se ja opustih, ja pokušah… hrabrost je ležala u tome da sam se uvijek mogao "izvući" na to da je i taj pokoji istiniti redak plod mašte, ako se nađem u neugodnoj situaciji. Sve je lakše kad imaš masku iza koje se možeš skriti. Strah od "ogoljenosti" je suviše jak. Maska daje snagu, maska pruža zaštitu; maska je jedno od najjačih oružja koje ego može imati. Daje ti osjećaj nedodirljivosti, osjećaj kojim posmatraš svijet iz trećeg lica i tako misliš, ali samo misliš, da imaš svu kontrolu.
A kad je tako teško napisati neku istinu, napisati neki osjećaj… zamislite kako je teško izgovoriti to.
A zašto ovo sve pišem…
Zato što…

Gledam je u oči… imam toliko toga da kažem… a ne znam kako. Nisam naučio.
A ne znam ni napisati…
Molim se tome da ona već Zna.

Standardni

Dnevnik jednog svijeta

I svi znamo za univerzum…
I u njemu, možda, ima puno svjetova… a možda i ne.
Ali,  svi ipak poznajemo bar jedan svijet… naš svijet.
I na tom svijetu je puno nas, ljudi… veoma puno. I svi ti ljudi znaju za taj svijet… naš svijet.

A samo dvoje, od svih tih ljudi… samo dvoje poznaju još jedan svijet… unutar tog.
I niko više ne zna za taj drugi svijet. Mogu samo čuti o njemu…
…a oni koji čuju, ne vjeruju. I neka…
A taj drugi svijet… To je svijet pod jednim malim zelenim kišobranom, na jednoj maloj smeđoj klupi… i u tom svijetu vlada savršena skladnost.
Kada je okolo kiša, u tom je svijetu suho; kada je okolo hladno, u tom je svijetu toplo…
Kada je okolo ništa u tom je svijetu sve…

I žao mi svih onih koji ne vjeruju…
A zavidim njima dvoma… koji znaju.

Standardni

Dnevnik njih dvoje

On je nadasve bio njen zaštitnik. Bio je snažan, nesalomljiv… bio je sve ono što je tražila. Samo se uz njega osjećala sigurno i samo je sa njime mogla biti ono što jeste, potpuno oslobođena svih strahova i svih sličnih utjecaja iz okoline koji su se često poigravali sa njom nedopuštajući joj da ima apsolutni mir u mislima. On je bio ključ za taj mir… Mnogo su vremena provodili zajedno. Može im se, kada su jedno bez drugoga, pronaći uloga na ovom svijetu ali ipak svi su smatrali da, kada su zajedno, da jedino tada najbolje funkcioniraju i da su tada potpuno ispunjeni.

Prepuštala se njemu… dopuštala je da obavije dio njenog tijela svojim i da tako, mirujući, osjećaju jedno drugo. Nerijetko su, u takvom položaju, zaranjali dugo u noć. Onda, kada se noć pokaže u svom pravom "svjetlu",  ona je tada bila najvatrenija. Njeno vitko i elegantno tijelo je gorjelo pri samoj pomisli na njega. Nije se stidjela, i u svakom momentu je činila da i on osjeti dio njene vatre. Prelijevala se preko njega, topila se… svojim tijelom je prekrivala njegovo i uživala u svakoj sekundi dugog procesa kada se njih dvoje stapaju i postaju jedno. Bili su tihi, ali strast između njih je bila preglasna. Dodirivali su jedno drugo, razmjenjivali toplote svojih tijela. Dešavalo se da čitavu noć budu budni i da pred zoru shvate kako su oboje prestali postojati kao zasebni, a da nastavljaju postojati kao jedno. Bio je njen životni oslonac. Samo je uz njega mogla živjeti uzdignute glave i samo je uz njega mogla doticati nebo. Uz njega je gledala drugačije na svijet.
A on, on je bez nje bio prazan… on je bez nje bio ništa jer je ona bila sve ono što njemu fali.

A onda… desila se tragedija. Ona je prestala da postoji, njen život se ugasio. Njeno mrtvo tijelo su odvojili od njega. Nije htio i nije mogao da se pomiri sa time.
Ubrzo su ga upoznali sa novom svijećom ali, to nije bilo to. Kada svijećnjak izgubi svoju prvu svijeću, on se za života ne oporavi od toga.

Standardni

Dnevnik jedne priče

Nije se uopšte morala truditi da bi bila neobična. Čak je, možda, zbog navika i utjecaja okoline podsvjesno htjela biti kao sve ostale priče ali, jednostavno, to nije tako išlo.

Njeno rođenje se desilo jedne februarske zime. Već se šaputalo kako je snježni sag dotrajao te je vrijeme, poslušavši ta šaputanja, lagano povlačilo taj bijeli prekrivač. Oni vrlo spretni su već mogli da koračaju a da ne nagaze na posljednje ostatke zime i znakove da je ona, u svom pravom obliku, bila tu. Oni nespretni su morali da još koji put ugaze u naslage pahulja, redane jedna na drugu i vezane zagrljajima.
Dakle, u takvom okolišu ova priča je doživljavala svoj uvod. Ona ne bi bila čudna da na samom uvodu nije bila atipična. Mnoge priče čekaju do raspleta da bi pokazale svoju posebnost no ova, ona nije mogla da čeka… jer drugačije nije znala. Zbog tako neobičnog uvoda, zaplet priče se nije mogao prepoznati. Zaplet je bio neki normalni nastavak uvoda. Ne, nije bio nastavak… više će biti da je bio sastavni dio uvoda. Da, zaplet i uvod su bili jedno… isprepleteni i složni kao cjelina. Neodvojivi.
Neobična priča, rekao sam vam.

Vrhunac… heh… biće čudno kad vam kažem no, ova priča nije imala jedan vrhunac. A zašto… pa, u svakom novom pasusu je doživljavala novi. Rastuća funkcija, nešto tipa kvadratne ili kubne. Čitalac taman pomisli "To je to…" a već u sljedećem redu doživi novi "šok". I gdje da se svrsta ovakva priča…
Preokreta nije bilo. Prosto i jednostavno, bez velike filozofije.
Kao ni raspleta.
A ni kraja.

Čista, prosto neobična, čudna i atipična, rastućo funkcijska priča.
Da nacrtam grafik?

Standardni

Dnevnik jednog događaja

Sve je trajalo svega par sekundi. Vrijeme je okrenulo svoju putanju za devedeset stepeni. Ništa više nije bilo isto.

00:00 sekundi – Početak. Tren. Djelić vremena nakon kojeg nema povratka.

00:63 – Čudna tišina; strašna. Zatišje. Majka čeka zeleno svjetlo na semaforu. Tišina joj smeta, stvara joj nelagodu. Roditeljski instikt govori da će biti nešto loše. Baca pogled na svoje dijete u kolicima; boji se za njega. Ono spava. Ono ni ne sluti, ni ne pomišlja. A majka se boji.

00:95 – Obližnji park. Djevojčica se igra sa lutkom i u tom trenu se strese; prepadne se. Ispušta lutku i okreće glavu ka jugu. Gleda…
Starac stoji nepomično pitajući se šta se dešava; šta mu to remeti mirnu šetnju.

01:13 – Jarka svijetlost sa juga obasjava sve. Majka rukama poseže ka djetetu, prikrivajući mu glavu.
Djevojčica iz parka zatvara oči i mršti se u licu; lutka je u padu.
Starac duboko uzdiše i vadi ruke iz džepova, instiktivno, u želji da njima pokrije lice. Čuje se uplašeni pseći lavež.

01:88 – Buka, ogromna buka. Neopisiv zvuk prekida tišinu sa velikom strašću. Svima zuji u ušima. Svi su uplašeni. Majka se čitavim tijelom baca na kolica; dijete se budi.
Djevojčica bježi… zamahuje svojom dugom kosom i bježi. Lutka udara od zemlju.
Starac ruke podiže ka ušima i gubi ravnotežu. Koljena mu klecaju i sve su prilike da će pasti.
Pas cvili, ali ni on to ne čuje.

02:22 – Oblak prašine, dima, kamenja, i svega pokupljenog usput, nošen na velikom udarnom valu, preplavljuje čitavo područje. Sve briše sa lica zemlje. Dječija kolica nestaju u trenu. Sve nestaje… Djevojčica i starac su već dio prošlosti. Kuće, drveće… cesta, ograde… ničega nema.

02:49 – Tišina, čudna tišina. Strašna. Razlivena preko pustoši.

Čovjek je iznjedrio ono najgore iz sebe. Čovjek je pokazao da može biti toliko zao, da sve dobre osobine mogu biti zauvijek zaboravljene.
Bačena je prva nuklearna bomba. Nije bačena na nekoga tamo, ne, bačena je na sve nas. Skrivajući se iza zastora argumenata da je to urađeno samo da se zaustavi rat, da se zaustavi zlo, čovjek ni ne zna da je ustvari time započeo jedno još veće zlo. Dosegao je vrh nehumanosti, vrh nemorala.
Ako je naša prošlost jedno visoko stablo, gdje je svaki događaj jedan urez na stablu, jedna neravnina… na mjestu ovog događaja stablo je slomljeno.

Standardni

Dnevnik jedne pozornice

Da je čitav svijet publika a ja na pozornici, ja bih samo ćutao. Nek’ kroz moju tišinu čuju ono što govorim, što ima da kažem. Nek’ kroz moju tišinu osjete gnjev u meni. Neka im moja tišina bude kazna.

Da je čitav svijet publika a ja na pozornici, ja bih samo gledao. Nek’ u mom pogledu vide razočarenje u njih. Nek’ u mojim očima vide protraćeno djetinjstvo, izgubljene godine prošarane metcima mnogih ratova, krike dječijih želja i obrise neostvarenih snova.

Da je čitav svijet publika a ja na pozornici, ja bih samo slušao. Da čujem šta imaju da kažu, da vidim kako se brane… da osjetim zamuckivanje prilikom laganja, drhtaj u glasu. Da čujem njihovu šutnju pred velikim sudom.

Da je čitav svijet publika a ja na pozornici, ja bih stavio masku. Da im ne dopustim da me vide slomljenog… Da im ne dopustim da se gozbe mojim porazom. Da prikrijem strah. Što da vide moj neuspjeh, što da čuju udar mojih koljena od zemlju kada, od iznemoglosti, klonem.

Da je čitav svijet publika a ja na pozornici, ja bih glumio.

Standardni

Dnevnik jednog putovanja

Jesam li vam pričao o tome koliko ja volim vozove…
Često volim putovati sam. Tad imam vremena da se naslonim na prozor u vagonu i da razmišljam. O čemu?!… Pa, o nekoj Njoj, o sebi, životu… o flori i fauni, o atomima… muzici, smislu, problemima… prvom biciklu, svemiru, najvećem strahu… najvećoj želji.
Volim zvuk koji prave točkovi kada prelaze preko sastava šina. Volim i onaj šum koji pravi dosta razgovora ljudi oko mene, a ja, onako isključen, sve te razgovore zanemarim pa nastane nerazgovijetna melodija.
Prolaze kuće, drveća… Prolaze čitava brda, promiču pored prozora… Prolaze ljudi, životinje, kreće se i nebo. Gledam radnike na željeznici koji, još uvijek kao nekad, stoje i ponosno salutiraju mašini. Plavo odijelo i crvena kapa… uvijek isti izraz lica. Gledam ravnice, pašnjake… Krovovi kuća, dim iz dimnjaka… Stabla, usamljena, savijena. Šume, livade, polja… Sve teče, prolazi. Prolaze i gradovi, čitavi.
Prozor vagona upije toliko prizora i slika da ne mogu stati u stotine… ma hiljade foto albuma. A meni se u glavi vrte stihovi…

"…zato topim u vinu
čitav svet, jer u čašu
može svašta da stane…"

Pa onda "skratim" pogled… Gledam u prozor, u neku njegovu neravninu, mrlju. Nađem neku tačku i analiziram je. Tada sva okolina van prozora prelazi u drugi plan i tvori se nejasna slika. Boje se razliju, nastaju pruge od boja. Jesen je, pa je sve to još više izraženo. Svijet van prozora se pretvara u prizor iz filma "What Dreams May Come". Žuta sa lišća, zelena od trave… malo plave sa neba, malo smeđe od stabala. Bijela od ovaca, crna od čobana. Crvena je poneka jabuka, a neka pak zelena. I sve su tu da meni tvore savršenu sliku. A meni se u glavi vrte stihovi…

"On a long and lonesome highway
east of Omaha…
you can listen to the engines
moanin’ out it's one note song…"

E pericoloso sporgersi, piše pri dnu prozora… Slušam se kako se trudim da to izgovorim talijanskim naglaskom. Naslućujem značenje…
Vraćam pogled kroz prozor… Panta rei.
Volim da putujem sam, volim vozove.

Jesam li vam pričao o tome?!…

Standardni

Dnevnik jedne čekaonice

Pogledam na sat. Ekspresijom na licu pokazujem svoje nezadovoljstvo položajem kazaljki.
Pogledam starca, stolica preko puta. Osjetim kako mi pogledom i crtama lica kaže: “Sinko, strpi se… vrijeme je to. Sa njim moraš znati.”
Gledam u plafon… pa u ruke na koljenima. Igram se prstima. Sa dva prsta koračam po desnoj nozi. Shvatim da nisam sam pa prestanem. “Nije me valjda niko vidio”, razmišljam.
Trljam čelo, sporo… najsporije… Tako zadajem “udarac” vremenu. Prkosim mu… Mislim da ga ubrzavam ako sebe usporim.

Starac nije nervozan. “Prošao” je on čekaonica u svom životu. Znam ja da je naglasak na navikama ali, želim li da se naviknem na čekaonice?!… Ostali su nervozni proporcionalno svojim godinama.
Brojim stolice… Osuđeničke stolice. Shvatam da su zatvorenici kažnjeni time što moraju čekati. Nije sloboda u pitanju, mi smo svi u okovima i van zidina zatvora. Čekanje je kazna… Vrijeme je kazna. Dati nekome vremena je najgora presuda. Starče, u pravu si, sa vremenom treba znati.

Ponovo gledam na sat iako ne znam zašto gledam. Čekam prozivanje… a to nema nikakve veze sa mojim satom. Najgori oblik čekanja je ono kad ne znaš kad će se desiti to što čekaš. Ili je to najbolji oblik, jer tu postoji nada da će biti ubrzo?! Ne znam…
Opet gledam na sat. “Ma zašto, dovraga, gledam na sat!”, vrisnem u sebi i trznem ruku.

“Gospodin Kaza!”, odjeknu hodnikom…
Ustajem i zamišljam sudiju kako udara čekićem od stol i daje mi oslobađajuću presudu…