Page 1
Standardni

Dnevnik jedne fotografije

Danas ću da vam pričam o jednoj fotografiji. Bila je to jedna od onih starih, jednobojnih fotografija; žuta boja, u svim svojim nijansama. Fotografija sa dna kutije koja u sebi ima utkanu jedinu stvar koja se ne može tehnički lažirati, a to je vrijeme. Mogu se danas napraviti razne fotografije, mogu izgledati stare, mogu biti ovakve, onakve, ali neko posebno značenje imaju one fotografije kojima je vrijeme sastavni dio njihove materije.

U toj su fotografiji bili "zarobljeni" likovi osoba koje već odavno žive samo u sjećanjima, njihovi osmijesi na licima, njihov ukočeni položaj tijela naštiman samo za potrebe fotografiranja. Zarobljen je bio i odraz okoline koja se od tada u mnogo čemu promijenila, i neba, i oblaka koji su završili svoja putovanja i predali štafetu novim naraštajima, davno još. Pored svega toga, u toj je fotografiji bilo sadržano i nešto od neprocjenjive vrijednosti, nešto za šta nemam riječi ali ga mogu pokušati opisati. To nešto je bilo "prekidač" za osjećaj koji se budi u osobi koja posmatra fotografiju. Osjećaj izazvan zbog žaljenja što je davno prošlo doba sa fotografije izmiješan sa osjećajem dragosti što još imamo i djelić tog doba. Osjećaj sreće što vidimo draga lica rastopljen u osjećaju tuge što tih osoba više nema. To nešto, na prvo gledanje fotografije, izlazi iz nje i preuzima kontrolu nad nama bacajući nas u podređen položaj i ostavljajući nas u ranjivom stanju, gdje i najmanji osjećaj izaziva buru u nama. Iako ranjivi, gledajući tu fotografiju, na licu nam je osmijeh. Bude se razni osjećaji ali svi oni završavaju rečenicom: Bila su to lijepa vremena.

Prolaziće godine, ta će fotografija dotrajati. Vrijeme će ostaviti svoje bore na njoj, neizbrisive tragove svog prisustva, ali dok postoji i najmanji dio fotografije po kojem se može prepoznati šta je bilo na njoj, osjećaj koji ona izaziva u nama će biti samo veći i veći.