Page 1
Standardni

Dnevnik jednog događaja

Sve je trajalo svega par sekundi. Vrijeme je okrenulo svoju putanju za devedeset stepeni. Ništa više nije bilo isto.

00:00 sekundi – Početak. Tren. Djelić vremena nakon kojeg nema povratka.

00:63 – Čudna tišina; strašna. Zatišje. Majka čeka zeleno svjetlo na semaforu. Tišina joj smeta, stvara joj nelagodu. Roditeljski instikt govori da će biti nešto loše. Baca pogled na svoje dijete u kolicima; boji se za njega. Ono spava. Ono ni ne sluti, ni ne pomišlja. A majka se boji.

00:95 – Obližnji park. Djevojčica se igra sa lutkom i u tom trenu se strese; prepadne se. Ispušta lutku i okreće glavu ka jugu. Gleda…
Starac stoji nepomično pitajući se šta se dešava; šta mu to remeti mirnu šetnju.

01:13 – Jarka svijetlost sa juga obasjava sve. Majka rukama poseže ka djetetu, prikrivajući mu glavu.
Djevojčica iz parka zatvara oči i mršti se u licu; lutka je u padu.
Starac duboko uzdiše i vadi ruke iz džepova, instiktivno, u želji da njima pokrije lice. Čuje se uplašeni pseći lavež.

01:88 – Buka, ogromna buka. Neopisiv zvuk prekida tišinu sa velikom strašću. Svima zuji u ušima. Svi su uplašeni. Majka se čitavim tijelom baca na kolica; dijete se budi.
Djevojčica bježi… zamahuje svojom dugom kosom i bježi. Lutka udara od zemlju.
Starac ruke podiže ka ušima i gubi ravnotežu. Koljena mu klecaju i sve su prilike da će pasti.
Pas cvili, ali ni on to ne čuje.

02:22 – Oblak prašine, dima, kamenja, i svega pokupljenog usput, nošen na velikom udarnom valu, preplavljuje čitavo područje. Sve briše sa lica zemlje. Dječija kolica nestaju u trenu. Sve nestaje… Djevojčica i starac su već dio prošlosti. Kuće, drveće… cesta, ograde… ničega nema.

02:49 – Tišina, čudna tišina. Strašna. Razlivena preko pustoši.

Čovjek je iznjedrio ono najgore iz sebe. Čovjek je pokazao da može biti toliko zao, da sve dobre osobine mogu biti zauvijek zaboravljene.
Bačena je prva nuklearna bomba. Nije bačena na nekoga tamo, ne, bačena je na sve nas. Skrivajući se iza zastora argumenata da je to urađeno samo da se zaustavi rat, da se zaustavi zlo, čovjek ni ne zna da je ustvari time započeo jedno još veće zlo. Dosegao je vrh nehumanosti, vrh nemorala.
Ako je naša prošlost jedno visoko stablo, gdje je svaki događaj jedan urez na stablu, jedna neravnina… na mjestu ovog događaja stablo je slomljeno.