Page 1
Standardni

Dnevnik jedne riječi

Ne primijetismo kad i ne primijetismo kako ali, dođoše vremena kad izrečene riječi vrednujemo po jačini tona a ne po značenju. Dođoše vremena kada značenje riječi primjećujemo samo na “daskama koje život znače”, a čim kročimo van tih odaja vrijednosti se gube. Zar izgradismo te odaje samo da nas podsjećaju na to šta smo imali i kako smo komunikaciju cijenili?!
Vrijeme ide unazad; putanja nije samo silazna nego i povratna. Više nije bitno šta se kaže riječima nego na koji način. Uzvici kao vrsta riječi izbijaju na vodeće mjesto. Ko još mari o imenicama i glagolima… kome je to stalo da sklopi proširenu rečenicu i iskoristi par novih riječi, kada jedan uzvik sadrži sve što je taj napaćeni mozak htio da kaže.
A ko sam ja da krivim takav mozak kad će naići na razumijevanje većine…

I tako, ne primijetismo a vratismo se našim precima.
Živjeli uzvici.

Standardni

Dnevnik jedne mašte

Svakome je nešto teško. Nekome nešto, a nekome neko drugo nešto. Jedno nešto, a za svakoga različito. I svi mi iznalazimo načine da izađemo na kraj sa svojim nešto. Neko poredi svoje nešto sa tuđim, pa se tješi da je drugome teže. Neko se namjerno zaokupi nečim da zaboravi na svoje nešto. Neko plače, a neko smijehom prikriva… neko šuti.

Mene moje nešto "uhvati" kad sam sam. Šunja se, proviri da vidi ima li koga, pa me zaskoči. Često se sretnemo u hladnim zimskim noćima, kao što je ova, kada hodam ulicama svog ili tuđeg grada, stisnut u svoju odjeću razmišljajući o onom dijelu tijela po kojem mi je najviše hladno. Onda dođe nešto, uvuče mi se u misli i postaje nemirno. A ja se onda borim…
Moje najjače oružje je mašta. A nešto se boji moje mašte. Zna da tada prelazi u drugi plan, da biva zaboravljeno. A ja maštam o svemu… Izokrenem svoju realnost, svoju okolinu, pa mi bude zanimljivo. Od prolaznika "pravim" pingvine, od zgrada vidim ogromne čokolade. Drveća postaju čudovišta, strašna i velika. Ulične lampe sa savijaju preko ulica gradeći mostove, a automobili postaju čamci. Klupe su violine, a zaljubljeni parovi na njima gudala. Moja ulica se odmotava kao dugi ćilim, a lokve na njoj postaju šare. Sve se mijenja…
Vadim ruku iz džepa i u njoj vidim kist… počinjem da crtam. Hladno zimsko nebo kitim zvijezdama, crtam komete. Onda obrišem crnu boju sa neba pa nacrtam sunce. I smijem se…

Tada shvatim da sam došao do kraja svog puta, i sjetim se da jedno nešto pokušalo da "ubije" ovaj zadovoljni osmijeh. Mašta je, po ko zna koji put, bila jača.