Page 1
Standardni

Dnevnik jednog narkomana

Približno tri dana. Tačnije, 68 sati i 17 minuta. Svaka minuta je trajala mjesecima, a svaka sekunda… eh, sekunda, ona kao da nema kraja. Tik, pauza, tak, pauza… Tko još broji stotinke!?
Vrijeme stoji. Neko je zaboravio naviti nebeski sat. Baš onda kada mi je potrebno da ide tri puta brže, sat je usporio. Mehanizam je u kvaru. Nešto nije uredu sa vremenom. Siguran sam da ni Einstein nije predvidio ovako nešto. Jer, i on je bio realan, u nekim svojim okvirima. A to da će vrijeme ovako usporiti, to nije bilo realno za očekivati.
Dakle, tri dana. Tri dana sam ‘čist’. Rekli su mi da je prvih mjesec dana presudno. Ako to izdržim. ostalo je lako. Hm, dug je to period.
U meni se vodi jedna nevjerovatna, može se reći i historijska, bitka. Dva velika neprijatelja su ukrstila mačeve. Na jednoj strani je ovisnost, ovozemaljsko zlo, tako snažan protivnik. Njena se vojna postrojba pruža bojnim poljem dalje nego što ljudski pogled može da obuhvati. Na svoju stranu je prikupila mnoge saveznike. Tu su, između ostalih, želja za bijegom od stvarnosti, potreba za zaboravljanjem svih problema, bijeg od samog sebe, pogrešna misao da će se sve riješiti jednom novom ‘dozom’.
To je jedan tako organizovan neprijatelj, da su mnogi predavali bitke bez ispaljenog metka.
Sa druge strane stoji, na prvi pogled malobrojniji protivnik, život. On nema saveznika, sam je. Ali ima odlikovanja. Iza njega stoji bezbroj dobijenih bitaka. Njegovo ordenje je davno prestalo da se broji. Medalje za hrabrost i bitku do zadnjeg daha se samo nižu. Protivnik za svaki respekt.
Žestoka bitka je počela prije tri dana. Osjećam u sebi kako bojno polje podrhtava pred navalom sukobljenih strana. Je li moje tjelo dovoljno snažno da izdrži takvo nešto. Bitku dobra i zla, života i smrti, svijetla i tame. U meni, ovih dana, stanuje vrisak koji niko ne čuje, bol koju niko ne vidi. Lomim se.
Sukob u meni ne jenjava. Žrtava je mnogo na obje strane. Polje je krvavo. Bitka i dalje teče, a vrijeme stoji… i stoji… i stoji.

Standardni

Dnevnik jednog beskućnika

Vara se onaj, slučajni prolaznik, koji me pogleda ispod oka i pomisli kako sam jadan, kako sam svjesno između svega i ničega, izabrao ovo drugo.
Vara se kad pomisli da sam ja taj koji je odlučio da mi život krene smjerom manjeg otpora, smjerom bez truda, rizika i zalaganja za bolje sutra.
Vara se.
Imao sam i ja snove… Imao sam maštanja… Želje. Mnogo puta odsanjanu ženu, posloženu u glavi do najsitnijih detalja. Naš zajednički dom, našu djecu. Vidio sam kako starimo zajedno. Kako se još, nakon toliko godina, smijemo zajedno i posmatramo naše unuke. Vidio sam našu ljubav, koja samo ojačava kako godine prolaze. Živjeli smo u savršenoj kući, daleko od ovozemaljskog zla okruženi samo dobrim ljudima.
Imao sam planove spremne da budu ostvareni. Pripremljeni u prvoj ladici moje glave, odmah tu, na dohvat ruke. Sada su arhivirani. Zaboravljeni.
Sjedim u ovoj hladnoj noći, u jednoj slijepoj ulici, pokriven sa nekom dekom i par kartonskih kutija. Više se i ne sjećam svojih davnih maštanja. Kroz glavu prolazi samo pitanje "Kako preživjeti još jednu noć?"…
Gledam, desetak metara udaljenu, osvjetljenu glavnu ulicu. Ljudi prolaze, bacaju pogled na mene i sa onim izrazom lica koji ne mogu opisati, brzo skreću pogled sa mene. Znam šta misle. Nisam ja odabrao ovakav život. Nekom život pokaže i svoju tamnu stranu. Uvijek se nadam boljem sutra.
A večeras, večeras moram pokušati brzo zaspati, da zaboravim na glad i hladnoću.
Izuzetno je hladno, ali nije prvi put… Izdržaću.
Navikao sam.

Standardni

Dnevnik jedne vile

Jutro. Prvi povjetarac. Snop sunčeve svjetlosti prodire kroz krošnju i miluje mi lice. Budim se.
Prvo što vidim je lagano lelujanje listova na mom drvetu, mom prebivalištu. Mi, vile, živimo u krošnjama drveća… Niste znali!?… Onda vam moram ovo ispričati.
Svoje drvo sam pronašla davno, vrlo davno… Odmah nakon rođenja. Kada su se otvorile latice jasmina, cvijeta u kojem sam se rodila, krenula sam u prvu misiju. Imala sam čitav dan na raspolaganju. Cilj je bio pronaći savršeno stanište. Drvo koje tako jedinstveno odgovara meni. Posebno drvo za posebnu vilu. Letim, gledam, sva nasmijana posmatram okolno drveće. Svako ima neku svoju čar, nešto prepoznatljivo, unikatno, vezano samo za to drvo i nijedno drugo na svijetu. Svako je savršeno na svoj način, ali… Ja tražim nešto više od savršenstva. Nešto… Ma… teško je opisati.
Bližio se sumrak, a savršenom drvetu ni traga. Bila sam tužna, jako tužna. Sada sigurno očekujete da će se nešto desiti… Da, upravu ste. Desilo se.
Lagana muzika, neki zov neopisivo lijep. Još i danas čujem tu muziku u glavi. Okrećem glavu na desno i… Šta vidim… Drvo. Jedan stepen iznad savršenstva. Za nijansu ljepše od bilo kojeg što sam mogla zamisliti, a za svu beskonačnost magičnije od onog iz mojih najmagičnijih snova. Unikatno drvo za unikatnu vilu. Prilazim mu sa tolikom pažnjom, bojeći se da ga neću ozljediti. Letim oko njega, lijevo, desno… pa zastanem… pogledam… Svaki pogled upućen prema njemu mi izmami osmijeh na licu. Tako savršena harmonija rasporeda grana, a tek listovi… neopisivo.
Opreznim letom, približavam se njemu. Polagano se provlačim između listova i umorna od tolikog traganja, upuštam se u san. Drvo me prihvata i osjećam kao da se znamo čitavu vječnost.
To vam je ta priča. Sjajna, zar ne!?…
Dakle, da se vratimo sadašnjosti. Gledam lelujanje tih listova i razmišljam. Danas je prvi dan proljeća. Počinje nova radna sezona. Toliko poslova čeka u šumi. A bez jedne savršene vile kao što sam ja, šuma bi prestala da živi nakon par dana. Radujem se novim obavezama. Protežem svoja krila i polazim… Šuma me je poželjela.
Znam to.

[ Napiši mi priču, zamolila je… Znao sam da će biti teško… Ja nisam od onih što pišu… Priče nisu nešto što se veže za mene, i to sklapanje riječi u savršenu cjelinu nije jedna od mojih osobina… Ali, ko bi mogao njoj reći ne… Postoje u nama neke priče, postoje u nama neke riječi tako savršeno uklopljene… Samo se trebaju pronaći. Napiši mi priču, smijala se… Biće teško, pomislio sam… Ali odjednom, kao vjetrom donešena misao, spusti se pred mene… I tako, eto ti priča, vilo jedna… ]

Standardni

Dnevnik jednog vojnika

Umoran i iscrpljen, naslanjam se na kamen. Nakon ovakvog dana na bojnom polju, ovaj kamen osjećam kao… ma znate, kao ona hrpa lišća u jesen koju sam tako vrijedno skupljao sa svojim sinom, pokazujući mu te predivne nijanse boja na listovima, kada se onako nasmijani bacimo u to brdo lišća.
Sreća. To je sreća. Ako vas neko ikada bude pitao šta je to sreća, eh… baš mu ovako objasnite.
Tako mi nedostaju. Prije par dana je napunio pet godina. Nisam bio tu, nisam gledao taj osmijeh dok je gasio pet svjećica na torti, osmijeh dok je otvarao poklone, dok se igrao sa vršnjacima. Taj pogled u očima njegove majke, posmatrajući svaki njegov korak sa takvom pažnjom. Neopisivo. Ponekad je ugledam, tako zamišljenu na par trenutaka, i vidim da se čitavo odrastanje  našeg sina odigrava u nekoliko sekundi, pred njenim očima. Ali brzo se trzne, i sa osmijehom nastavi uživati u svakom trenutku sa njim. Fali mi to, beskrajno mi fali.
Eksplozija u daljini… Trzam se… Prekida me u trenutku najljepših sjećanja.
Gledam oko sebe.
Zamišljena lica suboraca… Pogled upućen ka daljinama… Nada u očima… Želja za povratkom kući. Svi smo mi, ma kako snažno izgledali, tako krhki iznutra. Kada nam oduzmu ono za šta živimo, ne ostaje ništa. Praznina. Tama.
Zaustavljam se na licu jednog dobrog prijatelja. Pomogao mi je da se uklopim kada sam tek došao. Pokušavam da pročitam njegov izraz lica onako, napola obasjanog mjesečinom. Ništa. Lice bez osjećaja. Plašim se za njega. Nije valjda izgubio i onu mrvu nade koju nosimo u sebi, koja nam daje snagu za sve ovo što proživljavamo. Tješim se da nije… Postoji još nade u njemu… Negdje u dubini… Tinja. Kako samo želim da se ovo završi. Znam da i naši neprijatelji to žele. Znam da i oni, isto ovako zamišljeni, čekaju kraj svega ovoga. Čekaju povratak svojim porodicama.
Svi želimo isto.
Pa u čemu je onda problem. Zašto ne završimo sve ovo.
To niko ne zna. To je ta mračna strana svakog čovjeka. Borimo se za nešto… A kada nas upitaju ‘Za šta se borite?’ Ostajemo bez teksta. Sami sebi nismo jasni. Glupost.
Nego da ja završim današnji list dnevnika, i idem da malo odmorim oči… Da utonem u san sa slikom sina pred očima. Dobro je pa nije večeras moj red da dežuram.
Jah, dobro je.

Standardni

Dnevnik jednog šizofreničara

Nisam. Ne, nisam, i dosta vas je više.
Nisam ja taj koga tražite. Taj je davno otišao. Ostao sam ja. Pustite me i odlazite. I zatvorite vrata prilkom izlaska.
Vrataaa…
Ma da… Ko mene sluša.
Ma nek’ stoje vrata, bolje je ovako… Treba da se malo prozrači. Ili ipak da ih zatvorim. Ma razmislit’ ću o tome kasnije, nemam sad vremena. Moram razmišljati o onome što sam trebao prije par dana.
O čemu sam ono trebao razmišljati?
Pa da, zapisao sam to negdje. Idem da pronađem.
Gdje sam ostavio taj papirić? Ili sam to zapisao u nekoj knjizi, na zadnjoj strani? Ili na prednjoj!?
Da pitam njega.
Gdje je on, sad je bio ovdje.
Pa gdje je sad otišao po ovakvoj kiši. Pljusak. Bolje da je ostao.
Ma neka je otišao, da malo odmorim. Ili da ga zovem, da mi ne bude dosadno.
Ma ne. Imam puno posla, samo bi smetao.
Ah…
Tu si.
Sad sam bio kod fotelje, valjda te nisam vidio.
Jah, trebao si mi za nešto, ali ne znam sad… Ali ne žuri ti se, sjedi. Samo pređi za stolicu, to je moja fotelja. Ti sjedi, ja moram da nešto završim. Nešto oko… Ma to je tajna. Ne smijem ti reći. Radim na jednom velikom planu. Toliko ću ti reći, a ostalo, kad dođe vrijeme.
Osvjetljenje.
To mi treba, mračno je. A u mraku se ne može razmišljati. Ne, u mraku se ne može čitati, a za razmišljanje… tu mi treba pogodna temperatura. Hladnije ili toplije?
Je l’ bitno!?
Nemam pojma, idem malo da odspavam.

Standardni

Dnevnik jednog mudraca

Sjedim. Razmišljam.
Da, to je moja uloga na ovom svijetu.
Da donosim mudre odluke i dajem savjete kada je to najpotrebnije.
I naravno, sam sam. Tek ponekad navrati neko kada se nađe na raskrsnici života, a putokaza nigdje na vidiku. Dođe i upita za savjet pozorno me slušajući. Misli da sam ja pokupio svu pamet svijeta i da imam rješenje za sve probleme. Ne, to ja samo želim da vi tako mislite. Možda malo ‘bistrije’ pristupam problemu, ali to možete svi vi samo da se malo potrudite.
I da, ko će meni pomoći kada se ja nađem u dilemi… Pa i to je moguće, i ja sam od krvi i mesa.
Ovo sve vam govorim jer ne želim više da budem ‘mudrac'… ne želim da se više taj atribut veže uz moje ime… ne želim, jer više ne mogu da slušam raznorazne probleme… nemam više savjeta, sve sam ih potrošio… ne želim više da živim sam u ovim planinama i da čekam kada će se neko pojaviti, ući u moje tamne odaje i tražiti da mu otkrijem smisao života… ne, nema smisla. To ste valjda trebali davno shvatiti.
Zato me više ne tražite jer ja neću biti tu. Sami se nosite sa svojim problemima.
Ja više nemam snage.
Ne mogu.
I neću.