Page 1
Standardni

Dnevnik jednog prstena

Jedno ljeto, jedno more, jedna plaža, samo ona i ja, jedan. Možda je tih dana bilo i drugih ljudi na plaži, ne primijetih…
Ona. Ona je ideja i smisao ove priče ali tema je plaža… nesastavljena tvorevina zrnaca raznih veličina i boja, koja svakim korakom mijenja svoj oblik. Naizgled ista, ali to je samo varka za one koji ne paze. Pomislih kako, ni oni koji paze, neće primijetiti ako ukradem prstohvat te plaže te toj nekolicini zrnaca dam potpuno novi životni zadatak. Zalegoh i pomno, jedno po jedno, kao na audiciji za najbolju zrncastu ekipu, probrah najunikatnije.
Šta se sa njima desilo?!

Unikatna zrncasta družina dobi zadatak da, kružno spojeni, tvore i drže kompaktnost prstena koji će, godinama poslije, ukrašavati ruku nje, sa početka priče.

Kasnije je taj prsten zamijenjen pravim, no to nije sad tema.

Standardni

Dnevnik novih dimenzija

Postoji svijet, kao skup riječi, čitljiv i razumljiv… jasan i opipljiv… vidljiv… koji tek pravilnim rasporedom, pronicljivim pjesničkim umijećem te smjelim i odvažnim potezima, postane stih.
Iz pukog skupa riječi se može nazirati poenta ali emocija dolazi sa skladom.

Toliko toga, dotad neizrečenog, mogu pokazati te male ruke…
Toliko toga, dotad nezamislivog, može otkriti taj nevini osmijeh…
Toliko toga, dotad uspavanog, može probuditi taj unikatni miris…

Koliko novih dimenzija krije to malo biće koje mogu nazvati svojim… Sve izrečeno se posložilo i iznjedrilo najljepši prvi stih.
A tek pjesma koja je pred nama…

Standardni

Dnevnik jednog novog života

Godine traženja pretvoriše se u dane, dani će u sate i sve što su sitniji otkucaji, nivo sreće u krvi je visočiji.
„Zar još uvijek postoji takvo nešto?!“, pitaju se svi… „Zar to nije umrlo sa Julijinim posljednjim izdisajem?!“

Kazaljke odbrojavaju petu godinu. Nije im bilo mrsko jer znaju da će stati kada dvoje postanu jedno.
Zemlja je počela koračati peti veliki krug. Kaže da nije ni osjetila… Kaže da joj je bilo zadovoljstvo. Šapnula mi je da je koračala sa pjesmom…

Uskoro više neće biti ni bitno. Kada sve otkuca, vrijeme će da stane, zauvijek će da počne a zemlja će da izgubi dvoje ali da dobije jedno.
I to kakvo jedno…

Standardni

Dnevnik jedne kreacije

Upravo ću da kreiram najljepšu pjesmu.
To će biti jedina pjesma koja spada u sve kategorije pjesama, i koja će biti najljepša u svakoj od tih kategorija. Takva pjesma više nikada neće biti kreirana.

U svom uvodnom dijelu, ta će pjesma sadržavati jutro kakvo se može vidjeti samo na najvišim planinama; rani zov ptica kakav se može čuti samo u tropskim šumama; huk izvorišta svih rijeka spojen u jednu melodiju; ples vjetra na nepreglednim poljanama pšenice; tvoj treptaj i osjećaj u meni koji budi tvoj pogled.

U svom glavnom dijelu, ta će pjesma sadržavati život, u njegovom najsavršenijem obliku; doživljenu starost sa nekim; miris netaknutog dijela prirode u rano proljeće; dodir zraka sunca na vlažnom tijelu; misao na najdražu osobu; sve suze svijeta koje su kanule zbog sreće; maštu djeteta; stisak tvoje ruke i osjećaj u meni koji budi tvoj dodir.

A u svom završnom dijelu, ta pjesma će sadržavati suton na obalama svih otoka; muziku delfina; sjećanja na sve lijepe trenutke od početka vremena; miris opalog lišća koje završava svoj životni ciklus; sve osmijehe; sve najljepše posvećene riječi; tvoj trag u snijegu praćen mojim i svaki osjećaj u meni koji budiš ti.

Sada, kada imamo sve potrebno, molio bih te da to posložiš u svojoj glavi jer samo ti možeš kreirati najljepšu pjesmu. Čuvaj je za sebe jer ona ne smije biti nigdje zapisana niti ikome izrečena.
Ovaj svijet još nije spreman za nju.

Standardni

Dnevnik 365

Prije 365 ali ne i godinu dana, bio sam vidno nervozan. Za razliku od svih drugih nervoza, ova nervoza je bila neobična po tome što se poigravala sa mojim licem rastežući ga u nešto što zovemo osmijeh. Hrabro sam je potiskivao u sebi i krio od drugih, predstavljajući se kao Heraklo koji ne bi ustuknuo ni pred velikim zmajem, a kamoli dopustio da ga nešto uznemiri.
Prije 365 ali ne i godinu dana sam se borio sam sa sobom da ne napravim neki lud potez, da se ne otkrijem pred tobom i tako te možda prestrašim… morao sam izgledati neranjivo i nedodirljivo. Ti znaš jesam li uspio u tome…
Prije 365 ali ne i godinu dana sam bio očaran kao nikad do tada. Ti ne znaš kako je tog dana sve vrištalo u meni. Tren u kojem si stala sa moje lijeve strane dok sam ja glumio da nisam znao da dolaziš, te sam, kao, bio zadubljen u plakat sa filmovima, je tren koji je zajedno sa mnom žudio da te zagrli i više ne pusti…
Prije 365 ali ne i godinu dana, napravila si prekretnicu u mom životu. Pojavila se, dopustila mi sebe, i na sebi svojstven način ispunila i najmanju šupljinu mog života.

Jednostavno, desila si se… prije 365 ali ne i godinu dana jer, ta godina je bila prestupna.

Standardni

Dnevnik jednog plamena

Pokušaću opisati, kroz razlomljena sjećanja, ono što mi činiš…

Zima je. Jaka.
Dijete sam, pet godina. Galama druge djece; vani smo, u snijegu. Igramo se, već duže vrijeme.
Postaje mi suviše hladno i želim kući. Ali, kuća mi je daleko… osjećam strah jer se bojim hladnoće.
Žurim kući… čujem svaki svoj duboki udisaj i svaki načinjeni korak.
Tresem se i, gotovo da naviru suze. Ali, i dalje žurim…
Kuća mi se oslikala u daljini a val smirenosti me preplavi.
Ulazim, mama skida odjeću sa mene i pita “Pa gdje si ti do sada?!” ne očekujući odgovor nego, eto, pita iz brige…
Ja samo posmatram svjetlost koja dopire iz susjedne prostorije. Svjetlost pripada kaminu i samo čekam da sjednem pored njega, da se zgrijem, jer on je sve ono što mi treba.
Presvučen sam i trčim prema kaminu u kojem plamen vatre otmjeno pleše, bez ikakvog ustručavanja.
Tog trena sve postaje nebitno. Osjećam se ugodno, toplo i sigurno. A dijete, kad je zadovoljno i sretno, ono to ne krije… osmijeh mi je na licu, pjevušim i igram se sa rukama praveći sjene. Pucketanje vatre daje tako lijepe zvuke. Svijet više i ne postoji… postojimo kamin, i ja, i toplota koja nas veže, i to je sasvim dovoljno da jedan klinac bude sretan.

Sada sam odrastao. Moji prohtjevi za sreću su postali mnogo veći, moje želje su veće. Imam planove, nadanja, maštanja… ko će sve to ispuniti?!
Taman sam se pomirio sa time da je sve to nemoguće doseći, i onda si se pojavila ti.

Eto, to mi činiš svakog trena kad te vidim. Možda nije romantično za reći ali, ti si moj “kamin”.