Page 1
Standardni

Dnevnik jednog prstena

Jedno ljeto, jedno more, jedna plaža, samo ona i ja, jedan. Možda je tih dana bilo i drugih ljudi na plaži, ne primijetih…
Ona. Ona je ideja i smisao ove priče ali tema je plaža… nesastavljena tvorevina zrnaca raznih veličina i boja, koja svakim korakom mijenja svoj oblik. Naizgled ista, ali to je samo varka za one koji ne paze. Pomislih kako, ni oni koji paze, neće primijetiti ako ukradem prstohvat te plaže te toj nekolicini zrnaca dam potpuno novi životni zadatak. Zalegoh i pomno, jedno po jedno, kao na audiciji za najbolju zrncastu ekipu, probrah najunikatnije.
Šta se sa njima desilo?!

Unikatna zrncasta družina dobi zadatak da, kružno spojeni, tvore i drže kompaktnost prstena koji će, godinama poslije, ukrašavati ruku nje, sa početka priče.

Kasnije je taj prsten zamijenjen pravim, no to nije sad tema.

Standardni

Dnevnik proljetnog pljuska

Na grad se obrušila kiša. Veliki kišni oblaci su smanjili vidljivost i dobijao se osjećaj da grad gubi boju. Moja mašta je vidjela da se gotovo sva sprana boja grada, u potocima kiše, slijeva niz trotoare do najbližih odvoda. Ipak se žuta boja sa zgrada zadržavala ispred ulaza u iste, stvarajući velike žute lokve, dok je plava, sa tendi uličnih prodavnica, odlučno pronalazila svoj odvod ukrašavajući rubove glavne ulice duž koje se slijevala. Zelena iz obližnjih parkova nije mogla da pronađe izlaz. Prozirne vlati trave i blijedo lišće sa niskog rastinja stršali su u pomenutim parkovima iz tek nastalog zelenog jezera oko njih. Parking sa dosta auta je bio šaren… izgledao je kao paleta profesionalnog slikara u trenu njegove najveće inspiracije. Sve je bilo… lijepo.

Ti si stajala na raskrsnici, pognute glave, u lokvi crvene boje. Da, to je boja sa tvog mantila, shvatih. Prišao sam ti nečujno…
Kovrčave vlasi kose koje pamtim od prije bile su skoro pa ispravljene. Kiša je učinila svoje… Osjećao sam miris tvog šampona. Savijenim kažiprstom desne ruke sam prišao do vrha tvoje brade i laganim pomicanjem dizao sam ti glavu. Pri tome si zavodljivo otvarala oči i čekala da nam se ukrste pogledi. Kiša je nepažljivo udarala o tvoje lice i neodoljivo kvasila tvoje usne. Ponavljam, neodoljivo… čak i za mene. Poljubio sam te.
Tad kiša naglo prestade. Oblaci se raširiše i dopustiše suncu da baci svoje zrake na crno-bijeli grad te mu vrati boju. Zajedno smo gledali kako tvoj mantil poprima jarku crvenu boju i nasmijani, sa rukom u ruci, odšetali niz glavnu ulicu.

Standardni

Dnevnik 15 minuta

Ovo je priča o njoj, njemu i vozu… i o jednoj kišnoj noći. Taj dan kiša nije prestajala. Savršen trenutak za stati ispred prozora i reći: Rešilo nebo da potopi svet… Tmuran dan, koji je štafetu "teškog" dana predao noći a ona to objeručke prihvatila te nije dala kiši da, u njenoj smjeni, otkaplje svoju posljednju kap.

On je volio vozove. Ma ne, on je obožavao vozove. Jednom mi je, sjećam se, rekao da će vozom otići na kraj svijeta, čim bude imao priliku za to. Nije se šalio.
Tu noć je čekao voz… na stanici. Sa kišobranom u ruci i ruksakom na leđima, te jednoj jesenskoj jakni koja nije propuštala kišu. Čekao je i zamišljeno gledao okuku iza koje je svakog trena trebao da dođe voz, iz Budimpešte. Trebao ga je odvući stanicu niže, 15 minuta vožnje. Probijajući svoje zrake kroz mrak i osvjetljavajući kišu, prednja svjetla voza su obasjala šine okuke i uz poznati zvuk, lokomotiva sa jednim vagonom je ulazila u stanicu. Spustio je kišobran i uz sumoran izraz lica kretao se do ulaza u vagon. Vagon je, za naše uslove, bio sofisticiran. Vrata su se otvarala na dugme, a sva unutrašnjost je bila poluautomatizirana. Otvorila su se vrata i on je ušao. Dok se "borio" sa kišobranom, i otresao kišu sa njega, desnom rukom je povukao šteku staklenih vrata koja su odvajala glavni dio vagona sa sjedištima, od hodnika. Zvuk pneumatika u vratima i vrata lagano skliznuše. Kako je ulazio, bacao je pogled unaokolo tražeći mjesto da sjedne. Okrenuvši glavu na lijevu stranu, na prvo sjedište, dočeka ga pogled i osmijeh djevojke koja je bila u poluležećem položaju na dva sjedišta, odmarajući od duge vožnje. Bila je prelijepa. Duga kovrđava plava kosa, izražene oči i nevjerovatan osmijeh. Samo ga je gledala, ne skidajući pogled. Postalo mu je neugodno i brzo je vratio pogled. Ali, znatiželja je mnogo jaka u ljudima. Ponovo je pogledao ali se ništa nije promijenilo. On je bila u zaleđenom izrazu. Uzvratio je osmijehom i nastavio dalje tražeći slobodno mjesto jer je do nje bilo zauzeto, a preko puta je bio čovjek sa torbama, raspakivajući ih. Kako je prolazio, okrenuo se i vidio da se ona nagela preko sjedišta ispraćajući ga pogledom… i osmijehom. Sjeo je dva mjesta niže.

Spuštajući ruksak, razmišljao je da li je postojala ikakva mogućnost da sjedne što bliže njoj. Nažalost, nije. Ugodno se smjestio ali nije skretao pogled od pravca u kojem je ona sjedila. Želio je da je vidi, nekako, iako je bila leđima okrenuta. Tražio neki mali prolaz pogleda do nje, ali nije je vidio. Usredotočenost mu, na tren, prekide kondukter koji je tražio 1 KM za prevoz. Dogovorili su se i on je otišao. "Vratio se" njoj. U minutama koje je izgubio na konduktera, mjesto preko puta nje se oslobodilo. Čovjek sa torbama se premjestio. "Da li da sjednem dole", razmišljao je… "Ma ne, glupo je… Ofirno je da u polupraznom vagonu, nakon 5 minuta, ja se vratim i sjednem blizu nje… Suviše ofirno… Suviše providno." A kako je samo želio to. Tada je začuo njen razgovor sa ženom do nje, i nakon što su prekinuli ona je lagano pustila muziku na mobitelu. Balašević, prepoznao je… Buka voza je bila glasna ali bi taj glas prepoznao i u mnogo gorim bukama. Slušala je i štimala se da pokuša zaspati, kako je nagovijestila u razgovoru. Nije bilo velikog prometa kroz voz pa je pružila noge van sjedišta, pomalo blokirajući put onome ko pokuša proći. On je sve to posmatrao.

Do kraja njegovog puta je ostalo još nekih 7-8 minuta, ali je odlučio da ustane, i ode do izlaznih vrata i da se "kao" pripremi za stanicu na kojoj izlazi, znajući da će tako moći posmatrati nju jer je njeno sjedište bilo prvo u nizu. Uzeo je ruksak, kišobran i jaknu i došao do njenih nogu koje su, kako rekoh, blokirale put. Stao je, nije mogao proći ali mu nije bilo ni na pameti da je trza iz pokušaja spavanja. Samo je stao i gledao u nju. Gledajući sa strane, nekome bi sve to izgledalo čudno, ali njemu nije. Jednostavno, nije želio da je budi.
Žena do nje je trza rukom. "Ne", pomislio je u sebi… ne. Ali je bilo kasno. Trznula se i odmah, ugledavši ga, nasmijala se. "Izvini", tiho je prošaputala… "Izvini ti", rekao je on. Nasmijali su se. Skupila je noge uz stidni izraz lica, i kroz tihi kikot je pratila njega dok je otvarao staklena pneumatska vrata i spuštao ruksak. Vrata se zatvoriše a on naslonio na jednu stranu i odlučno uputio pogledao prema njoj sa namjerom da ne skida pogled do kraja putovanja. Tako je i bilo. Gledali su se… i smijali… nekoliko minuta, minuta koje su inače kratke ali su za takve trenutke preduge. Zaustio je da nešto kaže, ali je shvatio da ih odvajaju vrata te ne bi ništa čula. "A ja mene…", pomislio je. Bili su uporni, nisu skidali poglede, a ona se borila sa željom pogleda i sa snom, koji je savladavao. Kapci su se zatvarali, na trenutke, ali osmijeh nije spadao sa lica. Odjednom je bila savladana i kapci se zatvoriše. On je i dalje gledao… Upijao je… Analizirao od dna do vrha… Divio joj se… Posmatrao kosu, na kojoj se najviše zadržao. Gledao ruke koje su bile skupljene na stomaku držeći mobitel. Silazio do koljena, pa niže… "Scanning Completed", pomisli sam u sebi… Već je u glavi vrtio sav film i režirao drugačiji scenario. Razmišljao šta je propustio, šta je mogao da uradi… Šta je trebao jer, kad voz stane, on odlazi. Ali sad je bilo suviše kasno. Ona je spavala a on je bio na izlazu. Voz je počeo da usporava jer se približavala stanica. Uzeo je svoje stvari i okrenu se prema izlaznim vratima shvatajući da je ona zaspala i da je jedna priča završena, a mogla je da se pretvori u roman… Trebala je. Voz je stao i dok su se otvarala izlazna vrata još je jednom pogledao nju. Bila je budna i naravno, gledala ga. Zadnji osmijesi se ukrstiše i on napusti voz sa njom u mislima. Stao je na stanici i čekao da voz ode.

"Prokleti voz, zašto nije išao na kraj svijeta?!… Prokleti ja, zašto nisam išao na kraj svijeta?!… I prokleto vrijeme, zašto je nekad toliko kratko kada je najpotrebnije?!…"
Okrenuo se i utonuo u mrak dok je voz, sa svojim krikom, odlazio u nepovrat.

Standardni

Dnevnik jedne “ptice”

Taj svijet je namjerno stvoren. Stvoren za potrebe mene koja, kada bježi od stvarnost i realnosti zbog ogorčenosti na okolinu i društvo, mora da sebi nađe neko utočište, mjesto, gdje okolinu stvara po svojoj želji i gdje se lijepo osjeća.
Kada sam tužna, razočarana… kada sam sama, neshvaćena… kada sam odbačena. Tada sam se skrivala tu, u tom svijetu. Tu ste me uvijek mogli vidjeti nasmijanu, sretnu… Mogli ste vidjeti onu moju najljepšu stranu koju nisam mogla da izrazim u stvarnosti jer niko nije bio dovoljno strpljiv da je otkrije u meni ili niko nije zaslužio da je vidi!?… Ne znam razloge, ali sam tu svoju sretnu stranu ispoljavala samo u tom svijetu, stvorenom još dok sam bila mala, krojenom po mojoj zamisli, sastavljenom od mojih želja.

Nije to san, ne… nije ni maštanje. Negdje između jave i sna… halucinacije!? Možda.
Dobro sam ovladala tim svijetom, mogla sam mu pristupiti vrlo brzo. Dovoljno je bilo da budem sama u svojoj sobi i kada sklopim oči, za par minuta sam mogla biti tamo… tamo gdje je sve po mome, gdje me okolina ne osuđuje, gdje svi imaju strpljenja… tamo gdje ostvarujem svoje sitne želje koje me čine sretnom. Voljela sam taj svijet.

A taj svijet, eh… u njemu sam bila sve. Bila sam djevojčica, oslobođena iz okova… bila sam list, miran, opušten i spokojan… bila sam i snijeg na vrhu planine, nedokučiv a primamljiv… bila sam i oblak, i vjetar, i gazela koja trči po prostranim prerijama, i leptir… bila sam sloboda.
Ali, najviše od svega, voljela sam biti ptica. Ona je bila spoj svega što sam željela. Letjela je, bila je slobodna… Slobodna kao vjetar, nedokučiva kao oblak, opuštena kao list… neovisna. Mogla sam da idem gdje hoću, da letim koliko hoću… da se smijem koliko hoću. U tom sam svijetu ja bila ja, onakva kakva sam u dubini mene, željna sobode. Taj svijet je dio mene i nikad ga se neću odreći. Ne želim to. Taj svijet je postao ja, a stvarnost mi je postala samo ružan san. Stvarnost je okrutna, i dok je takva, uvijek ću je smatrati lošim snom i iskorištavati ću svaku priliku da pobjegnem u svoj svijet.

Zažmirite, budite ptica. Neopisivo je.


{Crtice inspiracije by sensualcruelty}

Standardni

Dnevnik jednog djetinstva

Pamtim je. Dok smo još bili klinci, išli smo u istu školu, u istu smjenu. Imala je prelijepu plavo-smeđu kosu i uvijek uredno obučena. Nije se razdvajala od svoje najbolje prijateljice. Taj prekrasni osmijeh je nemoguće izbaciti iz sjećanja. Znao sam često, na školskom odmoru, ostajati u učionici pored prozora gledajući nju u dvorištu. Samo nju.
Pamtim je. Nerijetko sam znao, pri povratku iz škole, malo skrenuti i proći pored njene kuće, nadajući se svaki put da ću je još jednom vidjeti taj dan. I kada bih je vječno gledao, malo bi bilo.
Pamtim je. Ujedno i pamtim onaj osjećaj u meni, onaj strah koji mi nije dopuštao da joj barem priđem, da je pozdravim, da joj saznam ime. Nisam to mogao, bilo je jače od mene i morao sam živjeti sa tim. Sjećam se samo jednog trenutka, kada me je zapazila, pri izlasku iz školskog hola. Čekao sam prijatelja, a ona je prošla pokraj mene i pozdravila me osmijehom. Izgubio sam se.
Pamtim je. Pamtim da je ona bila razlog što sam sa tolikom voljom dolazio u školu i na svakom času samo gledao u sat i čekao odmor, da je ponovo vidim.
Jednog dana nije došla u školu. Nije došla ni dan poslije… Niti ikada više… Odselili su, saznao sam od roditelja. Nisam joj ni ime saznao ali mi je bilo teško. Kao klinca koji tek spoznaje ljubav, to me je puno pogodilo. Maštao sam da je samo nakratko otišla i da će brzo doći. Kako su prolazili dani, mjeseci, godine, svaka nada se izgubila.

Danas sam ja student, odrastao, moglo bi se reći. Tokom ovih godina, dopuštao sam sebi da pribjegnem sjećanjima i razmišljam o njoj. Uvijek sam se pitao gdje je mogla otići, kako je odrastala, čime se bavi u životu, šta je interesuje. Razmišljao sam i, ako bi se nekada sreli, da li bih ja mogao biti taj u koga bi se ona zaljubila. Jesam li ja neko ko može ukrasti njenu pažnju, uživati u njenom osmjehu, u razgovoru. Jesam li taj kome bi ona poklonila sebe.

Prošlo je i deset godina od njenog odlaska. Nedavno sam, vraćajući se sa fakulteta, slučajno prošao pored njene kuće. Ispred je bilo parkirano neko vozilo, neko se useljavao. Zastao sam nakratko. Iz kuće je izašla djevojka prelijepe plavo-smeđe kose. Prepoznao sam je… Vratili su se… Pogledala je prema meni, pozdravila me osmijehom i vratila se nazad u kuću.
Pamtim je… ona mene ne, ali sam dobio novu priliku u životu. Valjda ću ovaj put biti dovoljno hrabar da je ne ispustim iz ruku… ponovo.