Page 1
Standardni

Dnevnik 365

Prije 365 ali ne i godinu dana, bio sam vidno nervozan. Za razliku od svih drugih nervoza, ova nervoza je bila neobična po tome što se poigravala sa mojim licem rastežući ga u nešto što zovemo osmijeh. Hrabro sam je potiskivao u sebi i krio od drugih, predstavljajući se kao Heraklo koji ne bi ustuknuo ni pred velikim zmajem, a kamoli dopustio da ga nešto uznemiri.
Prije 365 ali ne i godinu dana sam se borio sam sa sobom da ne napravim neki lud potez, da se ne otkrijem pred tobom i tako te možda prestrašim… morao sam izgledati neranjivo i nedodirljivo. Ti znaš jesam li uspio u tome…
Prije 365 ali ne i godinu dana sam bio očaran kao nikad do tada. Ti ne znaš kako je tog dana sve vrištalo u meni. Tren u kojem si stala sa moje lijeve strane dok sam ja glumio da nisam znao da dolaziš, te sam, kao, bio zadubljen u plakat sa filmovima, je tren koji je zajedno sa mnom žudio da te zagrli i više ne pusti…
Prije 365 ali ne i godinu dana, napravila si prekretnicu u mom životu. Pojavila se, dopustila mi sebe, i na sebi svojstven način ispunila i najmanju šupljinu mog života.

Jednostavno, desila si se… prije 365 ali ne i godinu dana jer, ta godina je bila prestupna.

Standardni

Dnevnik jednog zaborava

I šta na kraju ostane…
Pepeo pepelu, prah prahu.
Sve što je svjesno ono je i živo, a samo živo može da pamti. Ali, živo i umire. Živo ima početak i kraj… živo je imaginarno.
Neživo ne umire, ali neživo i ne pamti. Neživo može biti oduvijek i zauvijek. Ali, neživo nije svjesno i neživo nema sjećanja.
I ko će onda da svjedoči o proteklom vremenu; o događajima?!
Ako ostavimo zapise neko mora da ih tumači…
Ako ostavimo tumača on će da umre.
Ispred smrti mi smo nemoćni.
I nakon svega samo pepeo i prah.

I šta na kraju ostane?!
Na kraju ostane samo zaborav…

Standardni

Dnevnik jednog podruma

Kada su vaši koraci jedini zvuk koji čujete, tada se i njih nelogično bojite. Jedan zvuk je znatno strašniji od buke. Ako tome još dodamo poznatu činjenicu da podrumska osvjetljenja imaju problem da neučinkovito rade ono za šta su stvorena, onda imamo vrlo pogodan teritorij za odrastanje straha. Jedna takva, slobodno ću reći, polukorisna sijalica se žestoko borila sa mrakom podrumskog hodnika. Oprezno sam se kretao držeći stari ključ u ruci dok me je njegova ljepša polovica nestrpljivo čekala na lancu oko podrumskih vrata.
Stigao sam i odahnuo prvi put… drugi put će biti kada otključam vrata i upalim svjetlo unutar mog podruma. Nije mi dugo trebalo jer su ključ i katanac, već odavno, savršen par. Podrum nije imao vanjski izvor svjetlosti pa je unutarnja sijalica morala biti toliko jaka da pobjedi mrak i prikrije sav moj strah bar do trena kada budem napuštao podrum i morao je ugasiti. A podrum je bio mala riznica sjećanja…

Bicikl sa skinutim pomoćnim točkovima pokraj njega; tačno se mogu sjetiti dugotrajnog procesa skidanja jednog pa drugog točka te moje sreće što sam savladao tu najveću i najstrašniju silu na svijetu, gravitaciju. Kako sam samo bio ponosan, jurio na biciklu i prkosio vjetru. Pamtim da sam tad bio mišljenja da smo ja i moj bicikl najbrža fizikalna pojava u prirodi.
Sa moje desne strane bio je veliki stol. Prišao sam mu; stripovi… Zagor, Alan Ford… osmjehu nema kraja. Listam i čudim se kako su crteži statični. Sjećam se da, kad sam to kao mali čitao, da sam se znao toliko udubiti u priču da je sve izgledalo kao da gledam film. Svi likovi su se kretali kroz te crteže, micali usnama dok pričaju i trudili se da meni dočaraju događaj. Sad su svi ti likovi ukipljeni, bezdušni, ali mislim da mi ne bi trebalo dugo da ih oživim… ja jednostavno ne odrastam.
Na stol naslonjen AK 47… drveni, ratni, među rajom poznat kao Kalaš. Bio mi je drag ali mi sada ne izaziva jake emocije. Shrvan svime što se izdešavalo samo sam skrenuo pogled sa njega.
Na drugom kraju stola je kartonska kutija. Odlazim do nje i skidam ljepljivu foliju… u njoj je, slagaću, najmanje 10 godina mog djetinjstva; stvari iz raznih doba, stvari koje su me obilježile kao osobu, koje su na neki način gradile moju ličnost i moj odnos prema životu, i koje su se nesvjesno utkale u moju DNA. Uzbuđen, sretan i radoznao objeručke uzimam kutiju i spuštam je na pod pokraj sebe. Taman spreman da uronim u moja sjećanja, da uronim u taj vremeplov i njime otputujem do mojih početaka, dešava se nezgodna stvar… u podrumu nestaje električne energije.

Posljednje čega se sjećam je pravi, odlučni, duboki, snažni i prostorno-parajući muški vrisak.

Standardni

Dnevnik jedne starosti

Nepomično sam gledao u to, odveć staro, lice bez emocija. Ono je odbrojalo toliko jeseni i pozdravilo toliko osoba da su te brojke isuviše teške.
Vrijeme ima tako čudnu moć… oružjem zvanim bore guta svaku emociju koju bi sjećanje iskazalo na licu. Hirurškim putem, iz sjećanja, uklanja najdragocjeniji dio… ostavlja samo puki zapis, puki slijed događaja koji tada izgledaju kao da su se desili nekome drugom. Naviru često sjećanja na to staro lice, dovuku se iz najtamnijih moždanih odaja, probiju se kroz lancima zaključana vrata zaborava, ali ih samo prepoznamo po govoru… ekspresija na licu je postala nepoznat pojam. 

Gledam u to staro izborano lice, oči koje su vidjele toliko dobra i zla, kosu koja je boju ostavila vjetru da je raznese po livadama… uzimam ruke kroz koje je krv kolala u nezaustavljivim valovima a sada teče tiše od šumskog potoka… posmatram sve to… u nadi da ću doseći tajnu života.
…a staro lice ne brine o tome. Ono je tajnu proživjelo.

Standardni

Dnevnik jedne udaljenosti

Daljina je relativan pojam. Einstein je to donekle objašnjavao zakrivljenošću prostora i tako sličnim teorijama… Bojim se da je zbog svog, čisto naučnog, pogleda na svijet sam sebi gradio zidove do mnogih saznanja… Slažem se da je logika i nauka jedini ispravni način ali nas često može nelogičan, ljudski i osjećajan nastup dovesti do najlogičnijeg i najistinitijeg rješenja.

Putujem vozom… vozom prema kojem imam podijeljene osjećaje. Drag mi je kad me vodi Njoj a mrzak mi je kad je mu je lokomotiva usmjerena u drugom pravcu. Mrak je i, naslonjen na otvoren prozor, dopuštam da mi hladni vjetar udara o lice iako svjesno rizikujem prehladu ili nešto slično. Slušalice u ušima mi nadglašavaju zvuk "svađe" između šina i točkova koji bezobrazno klize po njima znajući da im to smeta i da se na to ljute. Kroz mrak se nazire samo pokoje svjetlo iz kuća nakićenih po brdima, slučajnih automobila koji se takođe vraćaju odnekle i reklama sa tržnih centara ili manjih samoposluga. Uglavnom, preovladava mrak. Moje misli su stavljene na jednosmjerni režim rada upućen prema Nekome od koga me taj mrski voz udaljava.
"Trza" me poznat okoliš… Moja stanica je na redu a svo to "dugo" putovanje je proteklo za, slagaću, 310 trenutaka… tako neprimjetno.

Izlazim iz voza i shvatam da je zaista daljina relativan pojam. Međutim, ja to shvatam na drugačiji način. Dok se misli bave stvarima poput Nje, sve udaljenosti gube svoj ponos i postaju kratke… na svaki od četiri kraja svijeta se dolazi za tili čas… odlazak do posljednje galaksije se učini u pauzi za kafu a jednim korakom se pređe Grand Canyon. Sve mjere za dužinu gube smisao, i sve postaje tako blizu, i sve postaje tako nevažno…
Osim… …

Standardni

Dnevnik jedne “mrvice”

Kad bih samo znala govoriti, ne bih vam krila svoje oduševljenje ovim svijetom. Oduševljenje kada vam se mutna slika pred očima pretvori u nešto čisto, nešto što ti na prvu nema smisla, a vremenom dobije smisao kakav mu ti dodijeliš.
Kad bih samo znala govoriti, pričala bih vam o tome kako sam, prve zvuke koje sam čula, slagala u glavi po osjećaju koji su mi izmamljivali. Kako sam ih prvo dijelila na ugodne i neugodne, a vremenom sam proširivala spisak levela.
Kad bih samo znala govoriti, priznala bih vam kako sam sve nove mirise upoređivala sa prvim zapamćenim, majčinim. Svi su naredni bili dobri samo ako su bili slični tom prvom.
Kad bih samo znala govoriti, pokušala bih vam opisati trenutak kada sam shvatila da su ruke, koje već neko vrijeme primjećujem u svom vidokrugu, zapravo moje i da imam mogućnost da njima "pravim" razne oblike po zraku.
Kad bih samo znala govoriti, naučila bih vas kako da pamtite lica, da se nekima obradujete a nekima ne, i kako da zaplačete na jedinstven način kada vam nešto nije po volji.

Kad bih samo znala govoriti, ja ne bih prestajala pričati. Međutim, još ne znam, jer sam još uvijek tako mala.

Standardni

Dnevnik jednog izazova

A tako se nenajavljeno dese ti trenuci…
Prosto se čovjek iznenadi, i prosto ne zna recept njihovog prizivanja, način nastajanja…
A unutar jednog takvog trenutka nauči se o životu više nego u desetak proživljenih godišnjih doba.

Riječ je o onome kada se, nađeni u bilo kakvom okruženju i događaju, "izvučemo", u mislima,  iz atmosfere i na sve to gledamo ne iz trećeg nego iz n-tog lica. Nemojte mi reći da se nijednom niste tako zamislili… zamislili nad sobom i nad okolinom, zamislili nad ljudima i njihovim pokretima, gestikulacijama… zamislili nad bučnom pokretnom masom, kolonom automobila i mješavinom neugodnih zvukova… zamislili nad prostranom ravnicom, nad krovovima kuća, nad logorskom vatrom, osobom do sebe… zamislili nad vjetrom nošenim lišćem, nad dječjom igrom… zamislili nad zamišljenim ljudima. Dobije se osjećaj kontrole situacije, potpunog razumijevanja i savršene smirenosti. Okolina i događaj, kakav god da je, potpuno utihne, a mi budemo na najvišem nivou svjesnosti. Onda gledamo na sve sa potpunom jasnoćom i sa osjećajem unutarnjeg zadovoljstva.
Ali, to je tako nestabilno stanje. Nije nam navika pa se osjećamo kao gost takvog stanja i čim shvatimo to, taj trenutak prestane te se vraćamo u realnost.

A naučiti vladati takvim trenucima… to je tek izazov.

Standardni

Dnevnik proljetnog pljuska

Na grad se obrušila kiša. Veliki kišni oblaci su smanjili vidljivost i dobijao se osjećaj da grad gubi boju. Moja mašta je vidjela da se gotovo sva sprana boja grada, u potocima kiše, slijeva niz trotoare do najbližih odvoda. Ipak se žuta boja sa zgrada zadržavala ispred ulaza u iste, stvarajući velike žute lokve, dok je plava, sa tendi uličnih prodavnica, odlučno pronalazila svoj odvod ukrašavajući rubove glavne ulice duž koje se slijevala. Zelena iz obližnjih parkova nije mogla da pronađe izlaz. Prozirne vlati trave i blijedo lišće sa niskog rastinja stršali su u pomenutim parkovima iz tek nastalog zelenog jezera oko njih. Parking sa dosta auta je bio šaren… izgledao je kao paleta profesionalnog slikara u trenu njegove najveće inspiracije. Sve je bilo… lijepo.

Ti si stajala na raskrsnici, pognute glave, u lokvi crvene boje. Da, to je boja sa tvog mantila, shvatih. Prišao sam ti nečujno…
Kovrčave vlasi kose koje pamtim od prije bile su skoro pa ispravljene. Kiša je učinila svoje… Osjećao sam miris tvog šampona. Savijenim kažiprstom desne ruke sam prišao do vrha tvoje brade i laganim pomicanjem dizao sam ti glavu. Pri tome si zavodljivo otvarala oči i čekala da nam se ukrste pogledi. Kiša je nepažljivo udarala o tvoje lice i neodoljivo kvasila tvoje usne. Ponavljam, neodoljivo… čak i za mene. Poljubio sam te.
Tad kiša naglo prestade. Oblaci se raširiše i dopustiše suncu da baci svoje zrake na crno-bijeli grad te mu vrati boju. Zajedno smo gledali kako tvoj mantil poprima jarku crvenu boju i nasmijani, sa rukom u ruci, odšetali niz glavnu ulicu.

Standardni

Dnevnik jednog svijeta

I svi znamo za univerzum…
I u njemu, možda, ima puno svjetova… a možda i ne.
Ali,  svi ipak poznajemo bar jedan svijet… naš svijet.
I na tom svijetu je puno nas, ljudi… veoma puno. I svi ti ljudi znaju za taj svijet… naš svijet.

A samo dvoje, od svih tih ljudi… samo dvoje poznaju još jedan svijet… unutar tog.
I niko više ne zna za taj drugi svijet. Mogu samo čuti o njemu…
…a oni koji čuju, ne vjeruju. I neka…
A taj drugi svijet… To je svijet pod jednim malim zelenim kišobranom, na jednoj maloj smeđoj klupi… i u tom svijetu vlada savršena skladnost.
Kada je okolo kiša, u tom je svijetu suho; kada je okolo hladno, u tom je svijetu toplo…
Kada je okolo ništa u tom je svijetu sve…

I žao mi svih onih koji ne vjeruju…
A zavidim njima dvoma… koji znaju.

Standardni

Dnevnik njih dvoje

On je nadasve bio njen zaštitnik. Bio je snažan, nesalomljiv… bio je sve ono što je tražila. Samo se uz njega osjećala sigurno i samo je sa njime mogla biti ono što jeste, potpuno oslobođena svih strahova i svih sličnih utjecaja iz okoline koji su se često poigravali sa njom nedopuštajući joj da ima apsolutni mir u mislima. On je bio ključ za taj mir… Mnogo su vremena provodili zajedno. Može im se, kada su jedno bez drugoga, pronaći uloga na ovom svijetu ali ipak svi su smatrali da, kada su zajedno, da jedino tada najbolje funkcioniraju i da su tada potpuno ispunjeni.

Prepuštala se njemu… dopuštala je da obavije dio njenog tijela svojim i da tako, mirujući, osjećaju jedno drugo. Nerijetko su, u takvom položaju, zaranjali dugo u noć. Onda, kada se noć pokaže u svom pravom "svjetlu",  ona je tada bila najvatrenija. Njeno vitko i elegantno tijelo je gorjelo pri samoj pomisli na njega. Nije se stidjela, i u svakom momentu je činila da i on osjeti dio njene vatre. Prelijevala se preko njega, topila se… svojim tijelom je prekrivala njegovo i uživala u svakoj sekundi dugog procesa kada se njih dvoje stapaju i postaju jedno. Bili su tihi, ali strast između njih je bila preglasna. Dodirivali su jedno drugo, razmjenjivali toplote svojih tijela. Dešavalo se da čitavu noć budu budni i da pred zoru shvate kako su oboje prestali postojati kao zasebni, a da nastavljaju postojati kao jedno. Bio je njen životni oslonac. Samo je uz njega mogla živjeti uzdignute glave i samo je uz njega mogla doticati nebo. Uz njega je gledala drugačije na svijet.
A on, on je bez nje bio prazan… on je bez nje bio ništa jer je ona bila sve ono što njemu fali.

A onda… desila se tragedija. Ona je prestala da postoji, njen život se ugasio. Njeno mrtvo tijelo su odvojili od njega. Nije htio i nije mogao da se pomiri sa time.
Ubrzo su ga upoznali sa novom svijećom ali, to nije bilo to. Kada svijećnjak izgubi svoju prvu svijeću, on se za života ne oporavi od toga.